Lutam pustoši i gledam svoja posla.
Dignem glavu i susretnem pogled anđela...
Srce mi udara od sreće... ali ipak...
Anđeo kao da me ne primjećuje...
Nešto sigurno nije u redu... ne može biti...
Nastavkom lutanja, uza simbiota dolazim do brloga.
Hrpa ovaca naše vrste... opazim posebnu vilu vatrene glave...
Srce mi udara od sreće... ali ipak...
Vila kao da je nemirna...
Nešto sigurno nije u redu... ne može biti...
U brlog naš ulazi ovca druge vrste.
Ja i vila skrivamo oznake naših duša...
Srce mi udara od nemira... ali ipak...
Tuđa ovca sumnjivo izgleda...
Nešto sigurno nije u redu... ne može biti...
Ovca nam se približi i primjećujemo da je to samo kostim.
Odmjerava nas kao da je gladna i želi informacije o našem rodnom brlogu...
Srce mi udara od nemira... ali ipak...
U mojoj glavi se stalno vrti isto...
Nešto sigurno nije u redu... ne može biti...
Vila bi odletjela, iskreno i ja, ali joj trebaju krila.
Ja joj krenem pomoć, kad vuk iskoči iz kostima i zgrabi me...
Srce mi udara od straha... ali ipak...
Već se vidim kao pečen, makar me pušta iz stiska...
Nešto sigurno nije u redu... ne može biti...
Sa vilom i čuvarima ovnovima izlazim iz brloga i čekamo zajedno vilina krila.
Dok čekamo ponovno ugledam anđela... opet me ne primjećuje...
Srce mi udara od straha... ali ipak...
Vuk može pobit ovnove pa onda nas...
Nešto sigurno nije u redu... ne može biti...
Krila se stvore, vuka nema, ja i vila odemo zajedno.
I nakon što me vrati u rodni brlog, telepatijom mi javlja da je vuk počeo ubijati ovce u brlogu...
Srce slušam... jer ne izdaje...
Gledali smo smrti u oči...
Znao sam da neš nije u redu... srce mi je reklo...
...
APDEJT: Za one koji nisu shvatili, ova je pjesma istinita i opisuje moje sinoćnje događaje. Prave osobe su zamijenjene životinjskim i mitskim likovima. Možda sad neki uspiju odgonetnuti ovo...
Post je objavljen 18.03.2006. u 23:28 sati.