Već danima razmišljam o riječima i onom što govore. Lice Srne na koju vi mislite dok čitate je vjerojatno potpuno različito od onog lica koje ja vidim dok je gledam zrcaleći se ovdje. Zrcalna slika je u pravilu naopaka. A ja se i onako prokleto trudim (prokleto potrebom da me ne razumijete) sve izokrenuti da više ne znam ni gdje počinje ni gdje završava (Srna)... ni gdje počinjem ni gdje završavam. Ova moja virtualna stvarnost je javna, a ja nisam sklona javnosti. Javna je već 10 mjeseci. Javna je meni poznatima, a i nepoznatima. S dopuštenjem ili bez njega. Javna je i mojim virtualnim prijateljima koji su se uglavnom izgubili s ovih polja i iza kojih je ostao muk... muk strašan kao pogrebna tišina. Zapravo... kao odlazak bez pozdrava, kao pogreb bez ispraćaja. Nemaš osjećaj da gubiš... a osjećaš prazninu koju nitko ne može ispuniti. I u virtualnom blogovskom životu postaješ emocionalni ovisnik o ljudima u čije blogovske živote navraćaš svaki dan.
Rekoh već... da danima razmišljam o riječima i onom što govore, a potaknuta nekim neobičnim događajima razmišljam i o gestama i onom što one govore. Pogled... Šutnja... Osmjeh... Suze... Grimasa... Dodir... Izbjegavanje pogleda... Ples... Rukovanje... Stav tijela... O samo jednom pogledu mogla bih napisati knjigu... a da ne odgonetnem što se iza njega krilo, čak i ako se radi o mom pogledu. (Svoj pogled uglavnom ne uspjevam registrirati jer je upren prema svijetu... čak i kad se uporno trudim skriti ga iza ovih zastora od kapaka.) O samo jednom pogledu mogla bih napisati knjigu, baš kao i o šutnji što se spustila ko magla nad grad, o jednom il' više zagonetnih il' naslađujućih osmjeha, o suzi u nečijem oku, o grimasi na licu užasnutog, o slučajnom il' namjernom dodiru, o izbjegavanju nečijeg il' nečijih pogleda, o vatrenom il' neprikladnom plesu, o rukovanju ili želji za istim, o tijelu sa stavom... namjernim il' slučajnim...
Rekoh... mogla bih...
Post je objavljen 18.03.2006. u 22:04 sati.