- Sine Lehi, opet razgovaraš sam sa sobom. Mora da te uhvatila groznica kad ti je kosa promijenila boju. Dođi da te majka okupa, a onda ćemo kod časnog oca Lemuela da zajedno večeramo.
- Draga majko, što se to događa u zadnje vrijeme? Zašto je sve tako čudno u ovoj dolini? Danas sam vidio roj zlatnih pčela koje su doletjele s libanonskih gora. Takve pčele nikada nisam vidio. Jedna je pala na moj dlan i uginula, a imala je zlatna krila.
- Kažeš, zlatna krila?
- Da, majko, zlatna krila. Sahranio sam pčelu na obali potoka. Dvostruko je veća od naših pčela, a njihov let je kao anđeoska muzika. Kad lebde iznad tla, čuje se kao stotine sitnih glasova. Čudno je to, majko, samo ne znam da li je to dobar ili loš znak.
- Sine Lehi Manuele, srećo mog života, zlatna pčela ne može nikako biti loš znak. A sada dođi da se jelo ne ohladi.
I tako smo povečerali ništa ne govoreći, samo je tihi povjetarac puhao s libanonskih gora.
- Digni me, vjetre, visoko, da poletim iznad cedrova libanonskih; da odem do širokog mora i lebdim iznad valova! Poleti, vjetre! Vihoru, skrši suho granje, jer ako ne vidim beskrajno plavu pučinu, ako ne vidim modri nebosklon, ako ne vidim silnu vodu koja s gornjih nebesa tutnji i obrušava se, oslijepit ću! Kad se moje oči napoje ljepote, kad vidim dno bezdana, gdje su stupovi svijeta i sav šaroliki vodeni svijet, vratit ću se. Kada se vratim sa zapada, Lehi Manuelu će tada biti dvadeset godina.
Post je objavljen 18.03.2006. u 21:29 sati.