Kakvo je život sranje…sve je to prolazno i pomalo usrano…čas si sretan,čas si tužan,čas se smiješ,čas plačeš…ni sami ne znamo na što nam život prolazi…ne shvaćamo da nam svaki dan može biti zadnji,da nam svaki osmijeh na licu može biti posljednji…ili da neke osobe vidimo zadnji put…….to je najgore………..pa kasnije patimo za sve zadnje riječi upućene toj osobi,i patimo što nismo imali malo više ljubavi i nježnosti za tu osobu….maloprije saznam da mi je mojoj super(1 od 2 naj frendice)frendici umrla jedna bliska osoba…pa se i sama sjetim kako se je i ona stalno derala na tu osobu kao i ja na svoju prabaku prije nego što je umrla…jednostavno netko drugi ti digne tlak pa se na jadnim bakama iskaljujemo…ja sam se na svoju stalno derala i govorila joj da je mrzim jer to nisam mogla reći nekom drugom…i tek onda kad ta osoba nestane znaš koliko ti je značila,te kolika ti praznina nastane u srcu…kad je ona umrla s njom kao da je otišla i polovica moga srca,koja i dan danas fali…to ti promijeni i život,jer osoba koja ti je ispunjavala dane svojom pažnjom i svim nježnim riječima odjednom nestane…mislila sam da nikad u životu ništa neće više boljeti od njene smrti…i bila sam u pravu…nakon toga umrle su mi neke bliske osobe ali bol nije bila ni približna kao ona nakon njene smrti…nema dana da je se ne sjetim,jer svaka stvar podsjeća na nju,i svaki pokret…i danas bi najradije sve dala samo da se vrati samo na tren da mi oprosti sve moje ispade i iskaljivanja,te sve one ružne psovke…ali nažalost to se ne može…mislim da je bilo dosta tužnih misli…još samo da rečem-vlatkić,drž´ se,znam kako ti je,svi smo uz tebe…..
……..puno pozdrava svima,e da i sve vas lolim……..
Post je objavljen 18.03.2006. u 19:09 sati.