Mrzim sapunice. Stvarno. Ali....
Moj darling i ja legnemo u kut garniture, pokrijemo se dekicom u 18:35 i upalimo TV na HRT1.
Ljubav u zaleđu.
Kad čujemo "Goooogica, čekam te, srce, da se malo poigramo!" srce nam poskoči.
Jednostavno se raznježim kada vidim Cukića. A ni ne zna, jadan, s kim spava. A žao mi i onog novinara Kreše. Zamišlja Ogijevo dijete sa svojim ušima!
Komentiramo, zatim, da je ovo Hojaku definitivno zadnja epizoda van bolnice! Da je imalo važniji pao bi u komu bar na kratko.
Razmišljamo o tome da im pošaljemo pismo i svima razjasnimo
tko je tko i tko je koga ubio, pa ko živ ko mrtav. Ko ona baba Cruzu.
I da onom finom treneru kažem da mu je ona njegova totalno bezveze.
Ali ne ide to tako...
Moj dragi i ja razbijamo glavu svakodnevno nad milijun i jednom nelogičnosti u seriji.
Evo moj najdraži kućni nogometaš komentira da oni
"jednostavno ne znaju slaviti kad zabiju gol, a ne nešto drugo!". I treniraju kao da su na tjelesnom, kaže.
U onom restoranu se već osjećamo kao kod kuće, ali, kao jedno fino mjesto s renomeom, imaju vrlo loše, plastične stolice.
Ni u jednom kućanstvu nije registriran TV! Kako ti ljudi žive?!
I tko pali sve te svijeće u stanu Fišerovih???
Ali, šalu na stranu. Čula sam za istraživanja nekih stručnjaka koja otkrivaju da su ljudi koji gledaju sapunice sretniji. A sada znam i ljude koji su sami i jedan od rijetkih užitaka u danu su im sapunice. Više ne psujem kad vidim da dugokosa, ne-nužno-lijepa, dugonoga dama plače od sreće zato što ponovno razgovara sa svojom kuharicom... Sada znam da netko plače skupa s njom..
Post je objavljen 17.03.2006. u 19:45 sati.