Marketing
~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~ ... .. Part 6.
Olovka se odbila od zid i otkotrljala ispod stola. Frendica je problijedjela od šoka. Pogled joj je bio u uperen u prazno. Zamalo ju je ošinula po obrazu, zamalo … Hvala Bogu zvonilo je pa je taj vrisak prošao pomalo nezamijećen, iako su me svi čudno gledali. "Kao i obično ... ništa novo"- mislio sam si. Prolazio sam školskim hodnicima kao prikaza tražeći učionicu u kojoj trebamo imati sljedeći sat. Sjeo sam na pod. "I ? Kaj je to bilo ?"- prišao mi je frend. "Ostavi me"- odbrusio sam mu i sledio ga pogledom. Čudan izraz mu je prekrio lice, okrenuo se i otišao. "Možda nisam trebao ..."- grizao sam se. Ali ne mogu više. Muka mi je od ljudi. Gade mi se ... gade mi se njihove navike. Nervira me to zavaravanje čovječanstva da mi uistinu imamo ulogu na ovom svijetu. Da sve ovo ... sve što smo stvorili, sve što smo postigli ... ima neku ulogu u sveukupnom svemiru. Puno se puta pitam da li ja jedini tako razmišljam. "Koliko smo mi mali ... nevažni"- govorio sam si u bradu. Mi smo zrnce praha u pješčanom satu. Satu vremena koji otkucava ... pijesak sipi ..., a kad sav iscuri neka ga više sila okrene i sve krene ispočetka. Vrijeme nije onakvo kakvo ga mi zamišljamo. A mi ... mi ljudi ... mislimo si da smo ne znam koliko važni. Eto ... zato mi se gade ... gadi mi se ovaj svijet i u što se pretvorio zahvaljujući nama. Sve je izgubilo smisao. One prave vrijednosti. Otkad mi se to dogodilo, nitko mi nije prišao ... nitko me nije pitao da li sam dobro. Istina je da sam sve odbijao, ali nitko nije ni pokušao ... "I to su ti prijatelji ..."- rekao sam sebi. Pogledali su me čudno. "Što gledate kog vraga ?!?"- izderao sam se. "Hoćete vraga vidjeti ... upoznati ću vas .. ne brinite"- maknuli su se. Nisam se više mogao kontrolirati. Nikoga nije bilo briga što mi se događa ..., a to me boljelo. Napokon sam shvatio- "Sam sam ... Sam ..."
Nakon zadnjeg sata pokupio sam se kao vjetar ... prohujao kroz vrata i nestao u daljini. Na svom putu doma, više ne znam pod koji put ... opet sam zapao u ona svoja razmišljanja. Tek sam se sad prisjetio što se dogodilo s olovkom. Opet mi se brzinski sve odvrtjelo u glavi što mi se dogodilo. On, duša, olovka ... sve. Prolazio sam prstima po prsima ... osjetio kako mi srce kuca i u gađenju maknuo ruku sa majice. "Da li ja uistinu nemam više dušu ?"- pitao sam se. "Ako je nemam ... zar je ne bi trebao pokušati vratiti ? Ali kako vratiti nešto za što ne vjeruješ da postoji ? Kako vratiti nešto nepostojeće ... nevidljivo ... kako vratiti -iluziju ?"- trgnuo sam se pred vratima svoje zgrade. Sjetio sam se kako sam tu prije ne znam koliko sreo Njega. Otvorio sam vrata stana i ušao u mrak. "Nema nikoga ..."- odlučio sam pokušati opet pomaknuti nešto. Zapalio sam svijeću i sjeo na krevet. U ruku sam uzeo olovku ... Minute su prolazile ... čak i sati ali olovka se nije micala. Što sam se više grčio to je bilo sve manje izgleda da će se pomaknuti. "Jebemu !!"- izderao sam se i bacio olovku. "Zašto ja ne mogu napraviti ništa kako treba ?!"- živčan i razočaran, legao sam. Ne znam koliko je prošlo vremena ali ubrzo san me odveo u svijet u kojem još koliko toliko mogu normalno živjeti. Sjene snova su me okružile i zavile ... Odletjeh u svoje najdraže snove ... No, ni tamo nisam bio potpuno siguran. I tamo me moj stvarni život proganjao. "Što je ovo ?"- pitao sam se kao da ovo nisam već prije doživio. Nalazio sam se u bijelom hodniku. Bjelina me izbezumljivala, osjećao sam se kao da sam u hodniku nekog sanatorija. Osjetio sam strah ... osjetio sam da nešto dolazi. Neonska svjetiljka iznad mene luđački je treperila i pojačavala moj strah. U daljini čuo sam bolan vrisak. Osjetio sam ... dolazi ... počeo sam trčati ... bježati. Okrenuo sam se i spazio ogromnog rotvajlera iza ugla ... Ali nije bio običan ... iz slinave gubice curila mu je gusta crvena krv. "Probudi se, probudi se ..."- pljuskao sam se. Trčao je za mnom ... Oko njega igrale su se neke sjene, sa leđa padala mu je trula koža. Izbijali su mu šiljci. Pretvarao se u nešto ..., a moj se strah povećavao. Sustizao me ... sjene su ga potpuno zavile ... čuo sam režanje i luđačko lajanje. Još malo .... samo mu malo treba ... vidio sam svjetleće, crvene .. krvave oči iz sjena ... gleda mi ruku ... Hvatao me umor, htio sam stati, neka me ubije, neka me poput gazele uhvati za grkljan i uguši. Nisam imao više snage, soptao sam od umora i odjednom -spotaknuo sam se ...
TO BE CONTINUED ... ..
DATuMi OBJAvE svih dijelova: 1. DIO- 06.02.2006; 2.- 09.02.; 3.- 19.02.; 4.- 26.02.; 5.- 08.03.2006
Post je objavljen 17.03.2006. u 18:25 sati.