Kada počnete sa meditacijom s vremenom sve više uviđate svoje mane ili da kažem glupost.
Tako sam i ja kroz neko vrijeme igranja same sa sobom shvatila da sam nesposobna izjaviti saučešće. Je, malo glupo i još malo više nepristojno. Ali u tom trenutku ja ne mogu procjediti tu kratku rečenicu kroz zube. Ja nemam problema sa smrću, ako vam je to palo na pamet, dapače, meni je to sasvim normalna stvar kao i rođenje. Naravno, bude mi žao kada netko mlad strada nasilnom smrću ili tako nekakva shema, ali mi nisu jasni ljudi koji oplakuju pokojnike koji su umrli od starosti i normalnom prirodnom smrću.
To je onaj trenutak kada trebam reći "žao mi je" ili "primite moje saučešće" a ja kao da mi se usne zaljepe.
Susjedu još dan danas nisam to rekla iako je stara sova (o mrtvima sve najbolje) umrla prije 5-6 godina.
Jednostavno ne osjećam potrebu. Mama vještica se pjeni kao da je netko sapuna sa pričama tipa "nisam te tako odgojila" i ne shvaća me. A ja unatoč odgoju nemam potrebu žaliti za ženom koja je umrla u 90 i nekoj godini i čiji je najveći strah prije smrti bio šta će se dogoditi sa devizama koje je furala u grudnjaku. Mislim da je par dana se borila sa smrću jer nije htjela umrijeti i riskirati da netko izvadi te pare.....
Bila je još masa takvih primjera a izdvojit ću samo jedan kada je umrla baka od mojih frenodva. Inače je baka bila super bakica i zbilja su je svi voljeli. I jednog dana je išla po drva, sjela na stepenice i tako umrla. Malo bad način ali šta je tu je. E sad, sprovod. Na takvim događajima se ja držim po strani, negdje otprilike na samom kraju pa još tri koraka u rikverc da se slučajno ne dovedem u situaciju da izreknem one famozne riječi. E u ovom slučaju je bila masa mama, tata, prijatelja koji su se složili da me odguraju unutra, tamo gdje stoji ljes, kraj njih rodbina, a najbitnija su četiri unuka poredana kraj ljesa i njima treba izjaviti saučešće.
Mama vještica je išla iza mene i na svako usporavanje bi me mlatnula torbicom ili uštipnula da krenem prema naprijed.
Ne znam točno ni kako ni zašto je došlo do vrtnje u glavi, treskavice i totalne nemogućnosti otvaranja vilice. Njih četvorica gledaju u mene, ja bljedim, probija me znoj, stara me odozada lupka i gurka i sve što sam uspjela procjediti je zvučalo otprilike ovako ; prmtemojesušćsćseeifetk i crta van!
To je bio zadnji sprovod na kojem sam bila prisutna.
Operacija me je spasila od sprovoda bake mog najdražeg Vještca ali ne i od telefoskog poziva svekrve u kojem je ridala, gušila se, jecala i nešto mumljala. Točno sam znala šta je u pitanju ali sam se bezobrazno pravila grbava i pokušavala izbjeći da mi uopće kaže. Ne moram vam reći da me i sad peče savjest radi toga.... Ali i sad izbjegavam razgovore i spominjanje bake jer se žena jednostavno rasplače a to mi je još gore od onoga sa izjavom....
Sad se već pitam jesam li ispala mami dok sam bila mala i pala na glavu?!?! Moram ovo provjeriti :))
Provjereno; nisam joj ispala ali sam je uspjela naživcirati! :)) Opet!!!
Post je objavljen 17.03.2006. u 10:42 sati.