Gusto zelena voda
otima se
od dokova,
prateći brod,
maglom
prekriven.
Zaboravljeno,
jedna ruka maše,
u molitvi,
druga povijena.
Poslednji pozdrav
lomi se
kamenjarom.
Procvili,
kao u pjesmi,
moje čedo
unutrašnje.
Patnje ne bole,
samo opominju
da zarastaju.
Smoreno,
dižem pogled.
Nebo se smiješi.
Sad vidim i ja,
Anđeli
su budni.
Sanje moje,
očisćene,
čekaju.
Post je objavljen 17.03.2006. u 05:15 sati.