Zvoimir Perko, slikar ljudske topline i najdubljih, skrivenih kutaka ljudske duše. Vođen umjetničkim nagonom, slika što želi, ne podilazi zakonima tržišta, niti trendovima. Idealist, umjetnik u duši, umjetnik po zanimanju, umjetnik po načinu života, i zato se njegova umjetnost bez ikakve sumnje može nazvati iskrenom umjetnošću. Likovi su mu vanvremenski, nalaze se u novom svijetu, kreiranom i smišljenom samo za njih. Potpuno mirni, sjetni, odmjerenih pokreta, stavljeni u uski izrez, izvučeni u prvi plan, neposredno komuniciraju s promatračem. Sigurnom impostacijom likova, gauginovski snažnom konturom, Perko postiže punu uvjerljivost i prisutnost likova. Djevojke, monumentalne, kao klesane iz teškog hercegovačkog kamena, teških ruku, ali sposobne samo za nježne i suptilne dodire, ne mogu i ne žele nauditi svojim teškim rukama. I kad ih slika hladnim bojama iz njih izvire toplina i tiha dobrota. Sve je odmjereno, nenametljivo, ali upravo ta suzdržana ljupkost, začinjena monumentalnošću likova, nameće se snagom emocije koju Perko kanalizira u duše svojih likova, i daje djelu pečat nepatvorene umjetničke ekstaze.
Post je objavljen 15.03.2006. u 21:32 sati.