Njima hodam, dugo i bez glasa. Od prizora što ih srećem, moje su oči zgasle. Sam pakao jeknu jezivo iz tame. Ljudi. Nebrojeno mnogo ljudi, na hrpama. Svi jedni preko drugih, leže. Izranjeni i opečeni, bez udova, bez spasa. Poneki mrtvi, drugi uz tihe jauke iz besna, polako trule. Gledam na taj mrtvi val života što se nad njih spusti i plačem. Lijem vatrene suze tuge. Taj prizor smrti, ko oštar ubod igle usred zjene, zaboli me, ko ugriz u dnu srca me zapeče. Obuze me plamen samilosti, izgorit ću uskoro. Ako ne i prije. No… Bezvrijedna je moja žrtva, kad nemoćne su moje ruke. Uz svu želju ovog svijeta, iz vrtloga pakla izvući ih ne mogu. Kako da im pomognem kad su sami od sebe odustali odavno. Kad su, iz trena u tren, sve udaljeniji životu. Sve manje žive i sve teže dišu. Ko mrtvo klasje koje jedva šušti. Nastavljam dalje spuštene glave, u pameti ludoj bljeskaju mi slike. Na dlanu oči zrakama sunca se smiju, a u grlu kugla od žalosti se stvori. Hodam i smijem se, a dušom gorko plačem. Mene ta sudba nije primila pod svoje, jer se ne dam. Ja se ne želim, od pljesni života, na tlo ko mnoštvo, ko ugušena srušiti. Radije ostajem među kušnjama sudbine. Sama. Tražeći sunce da grijem se na svijetlu.
Jasmina
Post je objavljen 16.03.2006. u 20:34 sati.