Svi toliko pišu i prićaju o ljubavi pa sam i ja, u nedostatku pametnijih tama, odlućila nešto napisati.
Ponekad se ćini da ljubavne bajke pronalazimo samo u sapunicama i romanima jer na vlastiti život gledamo previše jednolićno. No, upravo njaljepše ljubavne priče piše upravo naš život. Svaka priča ima svoju ljepotu, svoju tugu i radost i upravo o nama ovisi kako će ta priča završiti.
Sigurno svima, barem jednom u životu, kroz glavu prođe pitanje: DALI SE ISPLATI ODREĆI LJUBAVI?
Ako ju izbjegavamo ništa ne postižemo, jer ostaju sjećanja, a njih ne možemo uništiti. Udaljenost možda trenutno rješava problem, no ponovni susret, zajednička mjesta, pjesme i prošlost ponovno bude osjećaje. Što učiniti kad te netko pročita kao otvorenu knjigu, upotrijebi najjače oružje i preobudi osjećaje prekrivene oklopom? Dali se isplati šutjeti, voljeti u tišini i pokušati zaboraviti, misliti isključivo samo na reakcije okoline, a na sebe zaboraviti? Glumiti samo prijateljstvo, bez iskrenog pogleda u oći.
Dali je ispravno raditi protiv sebe zbog viših ciljeva, tražiti samo prepreke i razloge za odustajanje? I na kraju, možda je najgore tržiti utjehu u drugome.
Ja ne znam odgovor na ova pitanja jer ih je upravo moj život ispisao, ali bi zbilja htjela znati dali se isplati odreći ljubavi i biti netko drugi.
Post je objavljen 16.03.2006. u 17:17 sati.