Čovječe….koje sranje od dana…..fuj…..ovo je već ne za izdržati….
Pa ja sam na crki…..nebrem više……osjećam se tak ljigavo….beskorisno….bljak….
Nekaj me tjera na plač…
.
Nekaj mi govori da nije vrijedno živjeti takav život…..ali opet mi glas u glavi govori da je to samo prolazno…..da je sutra novi dan….da trebam ići dalje…
I tak se te dvije stvari prepiraju u meni….i to me izluđuje…..i ne znam od kud to dolazi……pa v jutro mi je v školi bilo dobro….i nikaj mi nije smetalo….
Ali sad…..doma…..ne znam…..osjećam se ko divlja životinja zatvorena u kavezu…moram pobjeći…..ali ne znam kak….i kam….
Vani je hladno…..ali da ipak odem…..s gitaricom…..ha?
Ne….ne mogu, pa zatvorena sam…..bespomoćno gledam van…..ne mogu se pokrenuti….
I tipkam ovaj post…..i slova mi bježe…..i ne mogu kontrolirati prste, bježe svaki na svoju stranu……i pet put moram brisati jednu riječ…..jer stisnem krivo slovo……
Ne mogu kontrolirati mozak…..poludjet ću……slobodna sam, ali ipak zatvorena…..kavez se pretvorio u nevidljive zidove…..pokušavam ih probiti…..odbijam se od njih…..
I buljim u prazninu…..i opet vidim zvukove…..i čujem boje…..vidim tišinu….čujem ljubičastu boju svoje sobe…..
I sjedim u kutu svoje sobe…..sama……i gledam u vrata….kao da čekam nekoga….njega, nju, njih….ni sama ne znam…..
Barbara!- zove me mama….Kaj je? Uživaš?- pita me.
Šutim…..kao da je nisam čula….
Nisam nesretna, ali nisam ni sretna…..umorna sam….
Ne mogu spavati…..nešto me čini i umornom i budnom…..
I hladno mi je…..osjećam ledenu studen u sebi…..
I sjećam se da mi je rekao: « Zima ti je za ruke….kak to? Meni nikad nije…..ja sviram….
Pa i ja sviram….ne pomaže…..
Ustajem iz kuta….gitara me zove….želi razgovarati sa mnom…..uzimam je u ruke…..sviram nešto…..zvuči kao pokvarena ploča….a sviram sweet home alabama…..
I tak nekoliko puta za redom…..već je dobivalo na sličnosti…..
I još sviram…..i već dobro zvuči…..
I ruke mi se griju…..i na trenutak mi je sunce pogledalo u sobu kroz prozor……
Osjećam da mi se usne razvlače u osmijeh…..
I ne zebe me oko srca…..
Da….to je to…..pronašla sam lijek….i veselim se tome….
I shvaćam da je gitara to što mi treba…..
I tek mi dolaze do mozga one stvari koje sam čula ovih dana: Nemoj se bedirati….nije ti to dobro….pokreni se….
I shvaćam ih….donekle…..znam da neće biti onak kak ja hoćem i da nikad neće biti….moram se zadovoljiti s time…..sa svijetom u kojem živim……
I budim se…..i osjećam da nisam zatvorena…..da mogu slobodno divljati…..
Puštam muziku do daske…..nestao je zvuk tišine……lakše mi je…..
Polako se sve vraća u normalu…..zbog njega, zbog nje, zbog njih…….
Post je objavljen 16.03.2006. u 16:15 sati.