Marketing
..:When the heart is cold, there`s no hope:..
Pa ljudi,danas ću po prvi puta pokušati napisati nešto što ima barem trunku smisla...imam najbolje namjere ali ipak morate znati da kod mene stvari često krenu u krivom smjeru...=) pošto iznošenje tjednih podataka ne smatram previše pametnim, odlučila sam napisati kratku pričicu, jer u zadnje vrijeme me stvarno uhvatila volja za pisanjem...ne znam hoće li vam se svidjeti ali vrijedi pokušati, zar ne?...a tko zna, možda jednog dana čak napišem i knjigu =) (daa, i svi se grohotom nasmijaše =)
...KAKO JE LAKO UMRIJETI...
-kišne kapi udaraju po prozoru moje sobe...odzvanjaju u praznini prostorije u kojoj sam samo ja...ja i moje misli...sjedim na neudobnoj stolici i osluškujem kako se mukli zvuk polako širi te puzi do svakog kutka sobe poput ranjene zvijeri...mrak me obavija poput najcrnjeg plašta, ne dopušta mi da dišem...vuče me u bezdan...jedna zraka mjesečine pokušava me spasiti, pokušava rastjerati mrak, ali izgleda da će tama ovog puta ipak savladati svjetlost...mjesečina biva zakrivena gustim sivim oblakom...nestaje, kao i moja nada, moji osjećaji...jednostavno isparuju iz mene...ne osjećam ništa, ali suze ipak teku iz mojih očiju...ne mogu ih kontrolirati ali iskreno rečeno, ni ne trudim se...jer meni više ništa nema smisla...samo buljim u mrak koji me obuzima cijelu i svakom sekundom se gnijezdi sve dublje i dublje u meni, sve dok me ne ispuni cijelu...hladnoća mi prožima cijelo tijelo, i znam da se nešto u meni mijenja...ja umirem...svakom sekundom sam sve bliže smrti...no nije onako kako ljudi zamišljaju, nema bijele svjetlosti...samo mrak, tmina koja samo čeka trenutak kada smo najslabiji kako bi nas zarobila u svojim kandžama beznadnosti...najednom osjetim oštru bol u prsima...spuštam pogled i vidim tamnu crvenu krv kako stvara mrlju na mojoj majici...krv koja ističe iz mene, ostavljajući me posve samu...pokušavam ju zaustaviti svojim rukama, ali ne pomaže...ona jednostavno prolazi kroz moje prste poput svile...na trenutak mi pruža toplinu koja ubrzo zatim nestaje...i hladnoća me opet pronalazi...ne pušta me na miru...oči mi se sklapaju i sada sam već potpuno svjesna da se bliži moj kraj...otresam glavu pokušavajući ostati budna barem još malo,ali ne pomaže...sve postaje maglovito, a ja tonem u mračni bezdan...
....ne, zaista nije onako kako ljudi zamišljaju...mračno je i hladno...nema ničega...osim boli...smiješno, izgleda da ipak postoji netko, tj. nešto što je uvijek uz nas...to je ta bol...njoj je najlakše ostati, a nama je najteže izdržati njenu prisutnost...valjda je u životu uvijek tako...ali i u smrti...
tko zna, možda moje lutanje kroz mrak neće trajati dovijeka...možda će i mene svjetlost jednog dana pronaći...
tko bi rekao da dobre volje možete napisati ovako nešto...=) uglavnom, kao i uvijek želim vam ugodan vikend i još bolji radni tjedan...=)
...PoZdRaV oD iMaGiNaRy GiRl...
Post je objavljen 16.03.2006. u 14:11 sati.