
Njemački filozof Leopold Ziegler još je za svoga života odredio što će mu pisati na grobu. Po njegovoj želji na nadgrobnoj ploči će pisati:“Slušao sam!“ On je kod ovoga mislio na dvije stvari koje u životu idu zajedno: moj je život slušati, bdjeti, čekati, primati i osluškivati. Slušanjem i biti poslušan, biti tih i biti otvoren počima život. Ali i ono drugo. Život je poslušnost i akcija, biti aktivan i riskirati korake.
Ziegler je vidio i razumio svoj život u toj napetosti promišljanja i počimanja, mirovanja i djela, slušanja i poslušnosti.
Često nam je teško šutjeti i osluškivati. Nije uvijek lako čekati i biti otvoren.Ono što nam se čini lako, jednostavno ništa ne raditi, ne trčati, ništa ne uzeti u ruku, ponekad ispada najteže. Šutnja je mnogo više nego ne govoriti. To je aktivno držanje, stav pozorne spremnosti. To je svjesno osluškivanje i želja za prijemom. Čekanje je više od nerada. To je napeta budnost, čekanja dolazećega i računanje s novim.
Sva poslušnost i svaka akcija mora početi poslušnošću i čekanjem.
„Mir i obraćenje - spas vam je, u smirenu uzdanju snaga je vaša“ - Izaija 30,15