Gledam buku koja se stvorila oko Gotovine, ponovno. Ako sam imao i tračak sumnje u tog čovjeka, nakon onoga što je učinio pokazao je kakvi ljudi trebamo biti. Za ovu priču ne treba postaviti ni pitanje njegova ratna puta (smiješno je kada Mesić kaže da se u Oluju išlo iz preko 200 pravaca pa da toliko ima i zaslužnih - ima i više zaslužnih, ali se zna tko je bio zapovjednik sektora), niti njegov bijeg (treba se sjetiti što su mu skuhali).
Biti svjestan vlastitih pogrešaka, prije svega, a sigurno da ih je imao mnogo (tko nema) i ono, još teže, oprostiti progonitelju. To je najteže. Sjećam se svojih vojničkih dana kada su dečki s krunicom oko vrata branili svoje gradove, ali su psovali kardinala Kuharića koji je pozivao na oprost i na to da mi, ako je naša kuća spaljena, ne spaljujemo njihove, ako su naše obitelji pobijene, da ne ubijamo njihove. Tražio je da oprostimo. Bilo je to tako proročki. Bila je to uputa kako to uljuđeni svijet, pa i kad ratuje, treba postupati.
Gotovina je uputio sućut, čovjeku koji je umro na manje od pola metra od njega (bili su ćelija do ćelije). Nije li to najveća Antina pobjeda. Biti tako velik. Najteže su riječi - oprosti i opraštam ti (ova druga još teža).
Znam da će mnogi i moj post osuditi, ali ja sam nosio odoru hrvatskog vojnika, meni je '93 Gotovina bio zapovjednik, ja sam sudjelovao u Bljesku i Oluji, moja je kuća dobila 13 direktnih granata, moj je stric iz Vukovara odveden u logor, moje se dijete rodilo u podrumu pod granatama. To je moje pravo, da oprostim!
Voli vas Goldy
Post je objavljen 16.03.2006. u 07:34 sati.