Često viđam gradske pijetle, nisu neobični u ovom gradu.
Bude se rano, uspavani u svojoj rutini nijemo se prepirući oko metalnih hvataljki u busu.
Grad produkt njihovih čežnji postaje alternativa okončanju života, sve se životne funkcije pretvaraju u automate.
Unaprijed je određena svaka emocija, svaka misao prisiljena je poštovati protokol koji je čupa iz njezine srži. Stoga misli i emocije gube boju, ostaju skrivene, utopljenog značaja u nerazumijevanju. Svi bi voljeli kriknuti, no krila su tako bolno simbolički svezana da svaki jecaj uzrokuje novu agoniju. Može li se gradski pijetao, s tako mizernom sudbinom, okititi skromnošću i tako otupiti naša osjetila. No skromnost ostavlja jeku, dojam ispraznosti u nama samima.
Smijemo li tražiti oprost za grijeh koji činimo sami sebi, a i čemu ga naći, jer kad bi i dobili novi početak, otrovali bi ga vrlo brzo. Nije li istina da iz jutra u ujutro – jutra prekrivamo gradskom čađi.
Interpretacija istoimene pjesme Nikole Šopa, Mladen Marušić, veljača 2006.
Molio bih i ostale polaznike radionice da objave svoje interpretacije pjesama(Adri, Shakespeare, Nina, Jasmina - znam da su napisane ;)
Sutra donesite i sve svoje dosad napisane radove kako bih ih mogao
pohraniti u zajedničku arhivu.
(mk)
Post je objavljen 15.03.2006. u 22:09 sati.