okej, ne moram da otkrivam toplu vodu sad, ali setila sam se danas jedne chehovljeve pripovetke.
nemam tu zbirku, ne mogu joj se setiti naslova, a ni preprichati je drugachije nego dete debil.
ali nema veze.
chehov je bio majstor.
chinovnik, postariji, na dobrom polozzaju, dobra plata, zzena, deca, se zamilio dok sedi za radnim stolom i zzvrlja neshto.
crt.crt.crt.
i ispade sasvim pristojan crtezz.
i pomisli kako je od njega mogao postati vrhunski slikar, samo da su ga usmerili u tom pravcu na vreme.
sloboda, kreativnost, nesputanost obavezama i svakodnevicom.
i zamashta on sve to lepo, impresionistichki.
a onda se lepo opseti, pa slikari su uvek bez para, kako bi placcao poslugu, ko bi mi donosio prepelichja jaja u krevet?
i tu se lupi shakom o chelo, zafali bogu na pravilnom usmerenju u zzivotu i nastavi sa poslom.
eto. to sam ja.
mnogo teorije, malo, malo prakse.
Post je objavljen 15.03.2006. u 18:45 sati.