Marketing
Gelaksi
E........ da. Ko bi reko da će mi se tolko svidjet. Obični odlazak u obični birc. Ime sam namjerno krivo napiso zbog autorskih prava. A pitate se šta je tolko posebno tamo da bi moro pisat na blogu o tome? E, da. Nešto što se nikad dosad nije prije desilo. Jedinstveno. Neponovljivo. Jer samo je jedan prvi put. Da! Dobro ste pročitali. Prvi put. Prvi puta da sam čuo Hendrixovu pjesmu a da ju ja nisam moro naručivat. U duši mojoj psihodeličnoj se pojavila nevjerovatna radost i veselje. Znam, mislite luđak sam. "Šta li je njemu? Ma obična pjesma!". Da, obična pjesam, ali po prvi put se nisam osječao kao usamljeni vuk u društvu. Inače sam jedini ja čupavi roker, jedini ja obožavam Hendrixa i jedino ga ja naručujem u bircevima. I tako jutros čućim ja u Geleksiju i slušam svakakve priče. Ko grom iz vedra neba me udari. Odjedanput nisam čuo nijedan glas. Nijedan šum, smjeh, auto, priroda, grad... Sve je nestalo, samo je Hendrix osto. I to pjesma koju sam prvi put čuo od njega (da, i to postoji!). Već sam skroz zaboravio kako je čuti po prvi puta jednu Hendrixovu solažu. Davno sam ga ja počeo slušat i davno u vremenu su ostali ti osjećaji. Radost, zbog lijepih nota koji taj "gitaristički bog" svira. Ugodna nostalgija, zbog sjećanja starih vremena dok smo ja i frend sjedili kod njega u sobi šuteći samo slušajući "gitarističkog boga" kako pere po Gitari. Ljubomora, jer nikad neču doseći to savršenstvo što ga je "gitaristički bog" uspjeo doseći. I mislim si ja, hoću li ikad odsvirat neku njegovu stvar cijelu? Znam početak, znam glavnu melodiju, no cijelu ne znam. I pere Hendrix, cure tračaju sto na sat, a ja sam u svom svjetu di ja i on zajedno sjedimo za stolom. Bez tračanja, grada, birceva i svega. Samo ja i on sjedimo i on me uči odsvirat neku njegovu stvar. Kako bi to bilo ljepo... Kako je to nemoguče... Mislim da ga je bog uzeo prerano od nas. U samo tri godine je uspjeo postati živuča legenda. Šta li je mogo uspjeti da je osto do dan danas živ? A konjine ko Milošević žive do prošli tjedan. Da je on umro onda kad je i Jimi umro, bio bi balkan ljepši, a i cijeli svjet jer je Hendrix u to vrijem učino čuda. Eto vidite, doživljavam ga ko prijatelja. Tako mi je žao što je umro a umro je 19 godina prije mog rođenja!! I završi Hendrix, i vratim se ja tračarama. Ali opet, ko grom iz vedra neba počeše od Deep Purple-a "Child in Time". Nisam se vratio mislima jer mi Deep Purple ne znači koliko i Hendrix. Ali je bilo tako lijepo da neko drugi umjesto mene naručuje moje najdraže pjesme. Znao sam da u Zagrebu ljudi slušaju Hendrixa, ali ja sam samo znao sebe i još 3 prijatelja. Čak je konobar naručio Hendrixa. Inače konobari okrenu Hendrixa ako ga naručim (Ilija u Princu!). Evo, neznam šta bi više napiso. Sav sam se raspekmezio. Več vidim Teu kak umire od smjeha. Ma važno je da neko čita moje misli. Makar im se smijala. Idem si ja pustiti Jimia a dotad živili!
Post je objavljen 15.03.2006. u 17:20 sati.