mali je dječak tražio po sobi svoju igračku, zvao se mario, ali je nigdje nije mogao pronaći. tražio je po cijeli dan, gledao je pod krevetom, iza ormara, ispod stola, svugdje ali je nigdje nije bilo. bila je to jedna od onih plišanih igračka, bijeli medo sa plastičnim očima i plavom mašnicom oko vrata. kako je nigdje nije mogao pronaći odlučio se igrati vani u parku. vani nije bilo nikoga, ni pasa, pa se išao spustiti niz tobogan. bilo mu je jako zabavno da je zaboravio na svoju plišanu igračku. kada se išao spustiti niz tobogan po osmi put lijevom nogom je zapeo za ogradicu na vrhu tobogana i pao dole u pješčanik, tj. na rub piješčanika tako da mu se slomila ruka i raskrvario je koljeno, slomio je dva rebra, dlanove je porezao na staklo od pivskih boca, pregrizao jezik a na granu od neke biljke zakačio oko tako da je skoro iskočilo van iz lubanje zajedno s mozgom međutim nije nego se samo rastvorilo i na to oko više nije vidio nego je do kraja života nosio povez kao neki gusar. kad mu se to desilo nije plakao, niti se derao nego mu je sinulo di mu se nalazila plišana igračka. otišao je kući, u dnevnoj sobi, na kauču sjedila je nepomično i imala je izraz lica kao da se smije. otišao je do kuhinje, uzeo mesarski nož i rascijepao je medvjedića na komadiće. pouka: nemojte imati kućne ljubimce!
Post je objavljen 06.03.2006. u 15:33 sati.