Jeman ja puno išempjanu babu. Ne zoven je nona. Ova je splitska baba, od pokojnoga mi pape. Rodila se u Ninu, ali ju je talijanska okupacija dovela u Split. U Split je pustila korijene. Za vrime "onoga" rata radila je u ilegali s Talijanima i vodila ih u partizane. Rekla mi je kako je skoro zapalila staro Ajdukovo, Bože me prosti, u jednoj diverziji, ali su je navrime uvatila dva karabinjera.
Odonda, kad je ispripovidila ovu štoriju, zvali smo je Anka partizanka. Veleti je ona škandala u kuću priredila. Veleti je ona toga izventavala za učinit škandal. Ma san je uvik volila. Eno je, još dura. Na ponostri. Na Rivi. Iza roleta. Sama u svoju kamaru. Živi sa stricen i njegovon famejon. Malo sklerotična. Isto nije zaboravila na koga će pripisat stanarsko pravo i tako dala biljeg mom životu. Srele smo se nikidan na peškariji. Javin njon se, a ona će ga meni:
"Ma jesi ti Barbara?".
"Koja Barabara, bako, oli si pošempjala? Ja san. Tvoja mezimica."
"A je, ista si mi moja unučica."
"Jesan. Sićaš li se kad me pokojni dida s Matejuške vozija u svome trabakulu na Čiovo? U košari. Tija je i on, ka i moj pape, da buden muško. Učinit mornara od mene. Niti san muško, niti znan kupit ribu na paškariju."
Nasmijala mi se. Sitila se. Uvik mi spomene crvene lakirane postole koje mi je dida obeća kupit, a nije stiga. Na crvene lakirane postole uvik zaplače jer se siti pokojnega muža kojega je progucalo more isprid splickega porta i bidnega sina ča ga je u Oluju izgubila. Dvi oluje. Dva muška.
Gledan na njenome zidu visi povelja AFŽ-a iz 85. Ostala je dosljedna. Karakterna. Iznad bračne postelje slika nje i dide kad su bili mladi. Dvi pupete. Je, vrime čini svoje...
Post je objavljen 15.03.2006. u 13:55 sati.