Kako sam se nadao nekom izvanrednom izdanju iranske kinematografije ala neki od Kirostamijevih filmova (nije za odbacit niti njegov sin koji se na ZFF-u predstavio vrlo dobrim dokumentarcem o ciganima u Iranu-jabuka ne pada daleko od stabla.), tako sam na kraju odlaskom iz kina Tuškanac požalio što sam došao na svečano otvaranje.
Riječ je o jednom filmu koji, istina bog ,tematizira svakidašnje teme, no izuzetno je loše montiran. Zbog toga su slikovni i glazbeni prijelazi iz jednog kadra u drugi izazivali u meni nelagodu i ubijali draž gledanja filma.
Naravno. To nije bilo svo razočaranje filmom, jer kako je u predugačkom uvodu u dane iranskog filma (ja sam to čuo od gospona iz ambasade drugi put) bilo rečeno, njihova filmografija se smatra svojevrsnom poezijom.
Ma dajte ljudi što vam je. Toliko predimenzionirati vlastiti film mislim da je neumjesno. Jedinu zgodnu stvar s otvaranja koju mogu spomenuti jest, riječ jedne od tri režiserke koje su ko kipovi stajale na bini ne bi li dočekale red da one predstave svoje filmove, kako je zapravo kinematografija je krenula onog trenutka među ljudima kada su ugledali odraz svog lica u vodi. Lijepo rečeno, no nije moglo na kraju sprati gorki dojam filma koji je svašta pokušao, no nije u tome uspio. Naime, radi se o modernoj temi urbane otuđenosti mladeži i njihov put kroz život označen depresijom i obojan drogom. Sve je to lijepo, no režiserka je kako bi se u narodu reklo: "kao leni Pero započela a nedovršila" neko od započetih promišljanja.
Naime, na početku vidimo glavni lik filma Farsina koji se zaljubljuje u ženu koja je u novinama zabunom pod svoj oglas dala njegov telefonski broj. Ispričava mu se te se oni zbližuju. Počinju se družiti, vidimo dolazi do emocija. Odjednom sve se to naprasno prekida.
Novonastalu filmsku situaciju režiserka pokušava čudnom akrobacijom objasniti. To objašnjenje bi bila nekakva Farsinova duhovna potraga koju on radi na vrhu ... neke planine. I tu je sa ovim romantičnim pravcem ovog filma kraj. Ne znamo da li je žena umrla ili ga je samo otkantala... Nelogično kako bilo , nastavljam vjerovati da umjetnička težnja režiserke ima negdje dalju u filmu smisla. No nema. Jer i polusvijet droge koji su pokušali prikazati svijetu i ustvrditi kako je itekako prisutan u Iranu je ispao smješan. Neuvjerljivo, i pomalo sapunjarski. Još jedan primjer za to je kadar vožnje trojice prijatelja autom koz Teheran. Onin onako ušlagirani se dreče na sav glas pjevajuči neki prozapadni pjesmuljak. To mi nije dovljno autentično jer se nasilu pokušava biti europski/prozapadno cool. Loše. Bolje da se pokušalo krenuti drugačijim putem. Za tako nešto ima pozitivnih primjera. Na primjer film “Slijepo okno” koji kritizira kineski sistem nebrige za rudare i njihov polusvijet. Dobro, taj je film naravno osuđen od Kine jer je dirnuo u osinje gnijezdo, no ovaj iranski film mogao je problem na koji želi ukazati prikazati na manje konformistički način, previše je interijera koji ubijaju čar filma. Tu su i poetični prikazi (kao iz svih mogućih filmova o Scroogeu) djetinjstva jednog od aktera Farzinove escapade u narkomaniji, Doktora. Prikazi soba obojenih prošlošću su neuvjerljivi i kako je moja sugledateljica lijepo izrazila već viđeni.
Još se jedna nelogičnost pojavila u filmu, a to su roditelji Farsina. Umjesto da odigraju ključnu ulogu oni se isto tako nekako izgube u filmu. Da li je to redateljičino viđenje svijeta iz kuta narkomanije, ne znam. Ne čini mi se u redu, jer mi nije jasno kako da roditelji mogu samo tako otići, nestati. Izgleda još jedna ideja koja je započeta u filmu i ostala nedovršena. Zanimljivi detalj u filmu je pjesma “Candle in the wind” koja je se pojavljuje nekom nebitnom mometnu i vjerojatno pokušava asocirati na princezu Dijanu i njen humanitarni rad? Stvarno ne znam. Ajde jedino u filmu što mi se svidjelo su plakati “Beeing John Malkovich” i “Shinning” sa iskeženim Johnnyem, sve to u sobi Farsina. Naravno, nije mi to jedini o.k. detalj filma, već je tu i techno tulum na kojemu se vidi čuda zabavljaju muški te poneka žena. I ono najbitnije u flash kadrovima se pojavljuje žena. Zamislite ... žena bez feredže koja pleše u ritmu muzike i maše kosom. Sigurno je tu bilo problema s cenzorima jer se vidjela nečija ženska kosa. Vjerojatno svi oni skitnice koji su redoviti na grijanim besplatnim projekcijama u kinu tuškanac su uzdahnuli jer su vidli žensku kosu I mogući nagovještaj golog ženskog ramena.
Strašno ali eto film je zapravo nekakav roman toka svijesti ili neki Ibsenov roman koji baš nitko nemre skužit. Pitam se ako 10% ženskih režiserki U Iranu ovako užasno radi, kakvi li su ostali filmovi? Nije li to, nasilu pokušaj da se svijetu progura teza; eto i mi imamo žene redateljice koje podjednako dobro režiraju ako i njihovi muški kolege?
Ne znam, onda je bolje ne dati im da režiraju jer ovo je očaj. No, pošto nada umire zadnja (a baš sam se nadao nekom intervjuu, sa sad izgleda najboljom od režiserki iz ove retrospektive, pitam se kakvi su filmovi ovih ostalih?) probati ću pogledati još koji film. Valjda onaj jedini muški režirani film kojem je scenaristica žena može polučiti bolji rezultat. Ovo je jedan od najlošijih filmova koje sam vidio s time da volim iranski film I ono što se nedavno bez dirigiranog izbora iz ruku države Iran moglo vidjeti na ZFF-u.
Post je objavljen 15.03.2006. u 17:27 sati.