Željela bih se sjetiti tog dana i te osobe koja me je naučila da zvijezde koje padaju ispunjavaju želju. Željela bih se sjetiti kada mi je to ušlo u glavu i postalo neko nepisano pravilo i praksa da, pogledom u zvjezdano nebo, čekam zvijezdu da padne i poželim nešto. Ne mogu se sjetiti. Ali mogu se sjetiti dva trenutka kada sam vidjela zvijezdu da pada, i zaželjela sam želju, baš kako su me naučili, i onda.... ništa...
Zvijezda pala, želja zaželjena, ali nije ostvarena. Tko je kriv? Ja s krivom željom ili je zvijezda bila „pokvarena“? Jako me zanima što nije bilo u redu?
Trenutak u kojem je moje oko uhvatilo padajuću zvjezdicu je predivan. Padne brzo i jako je svijetla, svjetlija od ostalih. Osobe koje su bile samnom u tom trenutku bile su osobe koje sam voljela i prave osobe za društvo u takvom ambijentu. Ljetna noć, plaža, osjećaji, dodiri, obećanja, želje.... a onda ništa.
Dva puta sam prošla sličan scenarij, i oba puta zaželjela istu želju. Ostati s tom osobom zauvijek. Nisam ostala niti s jednom.
Zvijezde moje koje padate, što s mojim željama nije bilo u redu? Jel' postoji neki poseban način dostave želje na adresu s koje ste krenule ili na adresu na kojoj završite? Hoću znati. Ako mi se pruži još jedna prilika, ja više neću zaželjeti želju. Ne vjerujem više zvjezdama što padaju.
Možda su to priče za djecu, ali meni se sviđaju. I danas, kada sam shvatila da zvjezde ne ispunjavaju želje, jesam li odrasla? Nadam se da nisam...
Post je objavljen 14.03.2006. u 23:44 sati.