Evo, konačno, da završim priču o Đavolovom veseljku, koji sam započeo na primjedbu Božanstvene! Prvi nastavak naslovljen je Egipćanke su bile opake jahačice!, drugi Eunusi svojom voljom, a ovo je treći.
Đavo je tijekom srednjeg vijeka zavodio razne zabludnike koji su upadali u razne hereze i bivali ciljem krstaških ratova, surovih masovnih progona, nekad i sa karakterom genocida, ili su se pak na nedozvoljeni način bavili alkemijom i drugim magijskim vještnama, što ih je ponekad vodilo na lomaču (dakako, iz čovjekoljublja su te osude bile!). No, u zrelom srednjem vijeku, Đavo se, prema inkvizitorima, okreće prvenstveno prema ženama, koje zavodi obećavajući im vještičje moći da čine zlo, i nudeći im svoje natprirodne seksualne usluge.
Histerični strah od Đavolove moći raspiruje se tek u XIII. stoljeću; ta je panika, koja Đavolu pripisuje velike moći, bila suprutna učenju rane crkve, još iz IV. stoljeća, koja je smatrala da žene koje se hvale da se noću pretvaraju u životinje, lete i sastaju se sa Dijanom, jednostavno lažu, sanjale su, ili ih je Đavo obmanuo. Aurelije Augustin (živio je u IV. i V. st.) smatra da dobrom vjerniku demoni ne mogu ničim nauditi.
U XIII stoljeću, u velikom civilizacijskom napretku na koji zapadna civilizacija mora biti ponosna, osniva se inkvizicija kao posebna institucija (povremena, zatim i trajna; danas se Oficij svete inkvizicije zove Kongregacija za nauk vjere, a njen je čelnik, prije nego što je postao papa Benedikt XVI, bio kardinal Joseph Ratzinger), te se uvodi mučenje kao OBAVEZAN dio istrage.
Bilo je naravno sitnih dušica koje su se bunile na ideju da se muškarca ili ženu baci na muke, da ih se muči danima, tjednima pa i mjesecima, i kada konačno pod mukama priznaju da su dušu vragu prodali i sa njim se ševili i sve drugo, što se od njih traži da kažu, da se priznanje samo po sebi smatra dovoljnim odkazom, da su to i činili/činile. Nekima se činilo da ima nešto pogrešno u toj logici, koja nikada, ni u jednoj drugoj civilizaciji nije prihvaćena osim u zapadnom kršćanstvu (mučilo se naravno, ali kao kazna ili da se odbije neka posebna informacija, a većinom su ti kratkovidi mučitelji i suci mislili, da je očito kako će pod dovoljno dugim mučenjem bilo tko bilo što priznati), ali takvi su naravno brzo ušutkani time, što su se i sami pod paskom inkvizicije našli; Malleus Maleficarum izričito kaže, da je svaka sumnja u inkvizicijski postupak hereza koja zahtijeva inkvizicijski postupak
Kako je to divni, samoodržavajući sustav bio! Komunističi režimi XX. st. primjenjivali su isti postupak. Koja šteta, što je to, privremeno, nemoguće!
Tim su krasnim postupkom inkvizitori brzo došli do spoznaja kakve sve svinjarije vještice sa Đavolom rade. Pa su marljivo pisali priručnike, koje su pape blagosiljale kao izraz božanskog nadahnuća, u kojima su drugim inkvizitorima davali naputke, što trebaju pitati. Pa bi oni recimo pitali ženu "Jesi li ljubila Đavolov penis?". ona kaže "ju, nisam, bilo bi me sram tako nečeg!", pa je onda opet bace na muke, i onda ona prizna, da je.
Progoni vještica postaju međutim masovni tek u XV. stoljeću (prvi u Francuskoj 1460. g, kada su se nakon velikog pomora siromašnih žena svjetovne vlasti umješale i zaustavile divljanje inkvizitora nakon što je optuženo i nekoliko plemkinja), kada se izgrađuje kompletna slika o vještici koja leti na metli, sastaje se sa drugim vješticama na vještičji sabat gdje se jebe s Đavlom (to je obavezni dio inicijacije!), izaziva oluje i razne druge nedaće (ali nikad, začudo, ne može sebi bogatstvo donijeti - golema većina osuđenih žena su siromašne), uključujući recimo impotenciju muškaraca, što je bila važna tema mnogih optužbi (impotentia ex maleficio, odnosno impotencija izazvana čaranjem). Ljubomorni Đavo daje svojim sljedbenicama moć, da oduzmu spolnu moć muškarcima, kako bi on bio jedini koji ih jebe! Vjerovalo se dapače da vještica može i fizički ukrasti penis muškarcu. Malleus Maleficarum ("Malj za vještice", slavni priričnik za inkvizitore Nijemaca Henrika Institorisa i Jakoba Sprengera iz 1487, izdana u 26 izdanja do 1699.) spominje ženu koja je penise krala na tucete, te ih skrivala u gnijezdo na drvetu gdje su potom živjeli poput ptića.
Kako demoni mogu spolno općiti s ženama? To je pitanje mučilo Aurelija Augustina, koji smatra da demoni imaju tijelo koje je materijalno, ali ne kao naša, nego načinjena od zraka. Iako mu to nije jasno, on mstra da bi bilo drsko nijekati brojna svjedočenja da se demoni zaista ševe sa ljudskim ženama. (O državi Božjoj, 15:23). Demon može uzeti na sebe ljudski lik, a također uči u ljudsko tijelo i obuzeti ga.
Najveći kršćanski teolog Toma Akvinski (XIII.st.) riješio je to pitanje. On kaže da anđeli i demoni uopće nemaju materijalno tijelo, ali se mogu, kada to žele, utjeloviti.
Eto kako je to bilo jednostavno! Papcima je trebalo 900 godina, da se toga sjete!
Demon može sebi po volji, od elemenata zraka, zemlje i vodene pare stvoriti i muško i žensko tijelo, i ševiti se s muškarcem kao i sa ženom. On to ne radi, kaže Toma, zbog užitka, nego da ljude navedu na grijeh kojem su najskloniji. A to je naravno bedastoća; zbog užitka, čega drugog!? :)
Autori Malleusa, dva stoljeća nakon Tome, kažu da žene toj napasti daleko češće podliježu, ner su u cjelini daleko pohotnije od muškaraca, koji eto njihove prohtjeve ne mogu zadovoljuti, pa tu nastupa Đavo osobno! Žena je naravno, naučavaju učeni teolozi, sama po sebi najopasnije đavolovo oružje, jer zavodi muškarce na spolni akt, preko kojeg se prenosi istočni grijeh.
Demonu se također pripisuju nadljudske duševne i intelektualne sposobnosti (pa ovaj moj blog o tome svjedoči, zar ne? :)), pa mu se počinje pripisivati praktička svemoć. Đavo nije ivše onaj sitni demončić iz Novog Zavjeta, kojeg Isus i apostoli s lakoćom isjteruju. Nije više sitni varalica koji se šulja noću, nego usred bijelog dana hara ovim svijetom i postaje čak i moćniji od samog Boga, koji ne može red u svijetu održati bez vrijednog rada inkvizitora!
Dakako da sam Ja bio taj, koji ih je na tu ideju nadahnuo!
U spisima zvanim penitencije, priričnicima za ispovjednike koji nastaju u VI. st. u Irskoj, sa naputcima vezanim uz penis koji se nadovezuju na augustinovsko poimanje grješnosti seksa radi zadovoljstva. Nedopušten je svaki spolni čin koji nije vezan za prokreaciju. Pokora traje deset godina za coitus interruptus, petnaest za analni snošaj i doživotno okajavanje za oralni seks. Isti spisi pak za umorstvo s predumišljajem propisuju sedam godina pokore.
U takvim okolnostima, samo se Đavo osobno može ševiti na sve strane i u sve rupe, prepuštajući se ćistom užitku bez brige za posljedice, uz razne druge varijacije iz čistoga užitka (žene su ljubile Đavola u stražnjicu, zadovoljavale ga rukom itd.).
Eto, tako vam je to s tom temom, prema aktualnom stanju ugledne teološke znanosti (jer Crkva, naravno, nikada nije od tih učenja jasno odustala).
Post je objavljen 14.03.2006. u 14:34 sati.