Ja sam nogometaš, napadač prvoligaša iz S... Prije sat vremena moj je klub izgubio utakmicu na gostovanju u K.. Na tekmi nismo pokazali bog zna što zbog čega će naši navijači vjerojatno opet divljati i tražiti naše glave. Mi jednostavno nismo dovoljno pripremljeni; pa što onda hoće od nas? Ovo je tek peta utakmica od početka prvenstva; neka pričekaju da mi dođemo u pravu formu i imat ćemo bolje rezultate.
Idem prema automobilu koji sam u strahu od navijača parkirao podalje od stadiona. Na kraju ulice nalazi se kiosk «brze hrane». Zastao sam privučen mirisima prženih krumpirića i toplog hamburgera i to me dovodi u iskušenje da ih kupim; hrana je moja radost naročito i uvijek nakon utakmica. Pogledavam okolo i kako nigdje nema agresivnih navijača naručio sam hamburger i sok. Dok čekam klopu prisjećam se kako su nedavno razulareni navijači prekopali teren i kamenovali naš stadion pa se tresem od straha za svoj automobil. Uzeo sam naručeno pa idem ulicom i jedem hamburger i pijem sok.
Našao sam svoju, neoštećenu sportsku makinu nekoliko ulica dalje na parkiralištu i sad razmišljam koliko vremena mi treba do S...
Mobitelom zovem djevojku jer se nismo čuli par sati i želim znati vrijedi li i dalje dogovor da večeras nekamo iziđemo.
- Bog, utakmica je gotova. Samo da se javim i krećem- govorim u mobitel.
- Za koliko ćeš stići?- pita me ona.
- Što ja znam... prvi put ću ići novoizgrađenim autoputom. Valjda ću znati izići na cestu... Možda još nisu ni postavljeni svi putokazi. Računaj za sat, najviše dva.
- Dobro. Požuri. Vrijedi li dogovor i dalje?- pita me ona.
- Naravno. Malo sam umoran od utakmice, ali nije to ništa. Bog.
- Bog i tebi, nazvat ću te kasnije...
- Bolje nemoj, znaš da ne volim spikati mobitelom dok vozim.
- Dobro- rekla je i prekinula vezu.
Ubacio sam svoje noge, vrijedne dva milijuna eura, u automobil u trenutku kada je pored moga parkirnog mjesta prošao sivi džip i zaustavio se desetak metara dalje na izlazu iz parkirališta.
Pojeo sam hamburger do kraja pa odlazim s parkirališta a pri tom gledam onaj džip bojeći se da su u njemu možda nezadovoljni navijači. Na tome vozilu bočna su stakla bila tamne boje tako da nisam mogao vidjeti tko je unutra.
Prolazim gradskim ulicama i vidim domaće navijače kako u grupama na terasama kafića cugaju pivu i glasno pjevaju; slave pobjedu svoje momčadi.
- Ma, vidi luzere kako se vesele. Oni se razumiju u nogomet? Oni su mene nazvali debeljkom i pužem!- nemoćno škrgućem zubima.
Istina imam mali tbušćić i lijepi masni podbradak i sigurno su engleski skupljači lopte iza gola brži od mene ali nisam ja kriv što naše klubove vode menageri kojima sam ja izmuzao par milijuna eura za prošlogodišnji dolazak u S...
Vozim dalje i budući da sam još žedan, razmišljam da se negdje zaustavim i da kupim još jedan sok. Međutim od toga sam odustao jer već u idućoj ulici gotovo nalijećem na dvije grupe navijača koji su drvenim palicama i lancima rješavali sitne nesuglasice. Jednom su upravo nožem prosuli škembu pa se izvalio na cestu i ja ga vještim manevrom zaobilazim.
- Aha, dobro je; jedan luzer manje!- pomislim i dodajem gas da što prije nestanem iz ovoga grada. Žeđ mi više nije problem; odavle samo želim iznijeti živu glavu.
Premda je ljeto u tijeku, kraj je kolovoza, ipak su dani kraći pa palim svjetla na automobilu i pozorno pratim oznake na cesti; ne bih želio promašiti auto-put i vući se starom cestom prema jugu uz more do S... Tijekom vožnje pogledavam u retrovizore i čini mi se da je kroz nekoliko ulica iza mene vozio onaj sivi stari džip. Je li to puka slučajnost- pitam se.
Izlazim iz grada a džip je i dalje iza mene. Prati li on to mene?! Zar je moguće da smo slučajno bili na istom parkiralištu, da je slučajno vozio nekoliko ulica iza mene a sada opet slučajno putujemo u istom smjeru? Možda su u džipu ludi navijači. Ne bi bilo ništa neobično da me napadnu; jednog frenda su kamenovali prije nekoliko dana.
- Što da radim- razmišljam. Još nisam zabrinut jer ne znam trebam li se uopće bojati. Vozim sportsku makinu, a on stari džip. Napravit ću prometni prekršaj pa ako on to isto uradi; znači da me slijedi. Samo ne znam odakle mu ambicija da me stigne tom krntijom.
Ispred mene je natovareni kombi a približavamo se zavoju na kojem je iscrtana puna linija. Dajem gas «do daske» i preko pune linije obilazim kombi. Gledam iza sebe i vidim kako džip pravi isti prekršaj i juri za mnom!
- Slijedi me – zaključujem i pokušavam se koncentrirati na cestu ispred sebe jer bi se uskoro treba pojaviti ulaz na auto-cestu, a onda mi može staviti soli na rep.
Na cesti ispred mene formirana kolona od pet-šest vozila kreće se sporo zbog brojnih zavoja, a ja bacam pogled u daljinu i vidim vrhove planina na istoku koje polako osvaja mrak. Okrenuo sam se i ugledao narančasto sunce na zapadu koje je tonulo u more. Noć se spustila na cestu.
Približavam se putokazu i pogledom tražim oznaku za auto-put prema S... Iz suprotnog smjera dolazi kamion. Vozač i dalje drži upaljena duga svjetla. Brzo uključujem i isključujem svoja duga svjetla da upozorim vozača da nije sam na cesti. Shvatio je i isključio duga svjetla.
- Jako si bistar, pametnjakoviću- ljutim se na nepoznatog jer sam zbog njega zabljesnut.
Žmirkam očima i vidim putokaz, ali zbog brzine ne uspijevam točno zapaziti jesam li skrenuo u pravom smjeru. Pogledavam u retrovizor; tip mi je i dalje za petama. Znači; lov na čovjeka je počeo a lovina sam ja!
Post je objavljen 14.03.2006. u 10:09 sati.