radijski valovi su emitirali nekakvu pjesmu za dobro jutro. stisnula sam se da bih što manje osjećala svoj mjehur koji me tjerao na vece. van iz toplog kreveta. javila se i budilica. stisnula sam se još jače. neću otvoriti oči. odbijam. ne možeš me natjerati. ne možeš. ali ipak uspijevaš. nije pošteno. gledam kroz prozor u nadi da ću ugledati barem nešto lijepo. ništa. oblaci i kiša. opet. pregledavam što me sve danas čeka. ništa čemu bih se veselila. opet. toliko briga. stresova. sve sam sama kriva. sama se dovodim do ovoga. valjda uživam mučeći se. dolazim doma. mislim da sam ga razočarala. da nije čuo ono što je očekivao. ne želim ga iznevjeriti. kad ni sama ne znam neke stvari. većinu njih zapravo. učim, a ništa ne znam. živim, a većinu vremena nisam sretna. okružena sam drugim ljudima, a ipak sam sama. život nije fer. vječna parola nezadovoljnih masa. hodamo ulicom. svi zajedno. borimo se za isti cilj. ali svi mislimo samo na sebe. pravimo se pametni. samo čekamo priliku kad ćemo se moći iskazati. pokazati da smo bolji od nekog drugog. mrzim dvoličnost. kako cjelina može funkcionirati kad njezin svaki pojedini dio želi biti zasebna cjelina? zar nitko ne shvaća da smo mi tu samo u prolazu? kako ljudi mogu tako nonšalantno tratiti vrijeme? trećinu života provedemo spavajući. trećinu radeći nešto što ne želimo ili nas ne zanima. ostaje nam samo jedna trećina. veći dio toga najčešće potratimo na izležavanje. čudne smo mi, ljudi, biljke. ležali smo u krevetu. svjetlo tevea. plavo. toplo je ispod pokrivača. tko bi rekao da jedan takav trenutak može biti tako dugačak i lijep? hladni zidovi. ali glavno da je toplo ispod pokrivača. ah, što vrijeme leti. zar ne bi bilo savršeno kada bismo imali mogućnost pauziranja trenutačnosti? barem na trenutak...
Post je objavljen 13.03.2006. u 23:23 sati.