Evo mene opet nakon nekih mjesec dana, ili više. Internet mi je opet oživio, što da kažemJ
I opet ono vječito pitanje: o čemu pisati? Milijun misli mi prođe glavom, početci nekih priča, završetci nekih drugih, neke toliko brze da ih ne uspijem ni razabrati, a opet kad ih treba istipkati, pretvoriti u nešto konkretno kao da ''ispare''.
Previše me stvari okupira zadnjih dana, od toga da ON ima moj broj, ali i dalje ništa, da sam već pet dana na uspješnoj dijeti, da me živciraju neki ljudi iz mog društva, mada to ne želim, ali… I pada mi na pamet samopouzdanje. Ta čarobna riječ koju smo svi milijun puta čuli, rekli, pročitali, naslušali se o mudrosti vjere u sebe, ja to mogu, ja, ja, ja….
Ok, biti samopouzdan je nešto što je nužno, jer koliko vjerujemo u sebe i sebi određuje i naše postupke. Ali, je li nekad samopouzdanje preraste u divljenje sebi?
Super je misliti da smo u nečemu najbolji, da mi to možemo, da… ali, s druge strane, biti samopouzdan znači i biti realan. Poznavati sebe. Pa zato sebe ne bih smatrala samouvjerenom kad bih sad odjednom odlučila postati rock zvijezda jer imam ''super'' glas, a i sama zatvaram uši kad počnem pjevati. Za mene je samopouzdanje kad prihvatiš sebe. Znaš što voliš, što ne voliš, što želiš, što bi htio promijeniti… Naravno, kako čovjek odrasta sve se ove stvari mijenjaju, nadograđuju, razvijaju,. Ne želimo isto sa 15 i 20, ali i to nam pomaže da upoznamo sebe. Stvari koje sam smatrala svojim manama prije neke tri godine sad ne bi nipošto mijenjala. Pitala sam se kako se ne mogu uklopiti u neko društvo, kako ne mogu voditi razgovore s određenim ljudima s istom lakoćom s kojom ih oni međusobno vode… hm, da, mislila sam , problem je očito u meni. U meni i mojoj ''zatvorenosti''. Ali , onda su u moj život počeli ulaziti novi ljudi, koji su dopunjavali moje rečenice, dijelili moju oduševljenost glazbom, knjigama, dijelili moj smisao za humor. I ostali tu do danas. A društvo u koje se nisam ''uklapala'' i dalje ostaje na svojoj razini priča iz lokalnog kafića, i sad mi je drago da se nisam osjećala da tamo pripadam. Nemam ništa protiv tih ljudi, nismo na istoj valnoj dužini, i bila bi šteta da sam se pokušavala prebaciti na njihovu…
Neki dan čitam na ten portalu, mada se više ne osjećam teen, hvala Bogu da je pubertet iza mene, mada i sad osjetim neke ''simptome'', članak o buntovnicama. I sad mislim da ću tu naći neke otkačene cure, kad tamo-ništa. Savjeti tipa 'kako biti drukčija''. Ali ili si drukčiji ili nisi. Zašto bih npr.bojila kosu u ljubičasto da bih odskakala od ostalih a zapravo volim svoju smeđu prirodnu boju? Zašto bih se furala na neki alternativni japanski/norveški/kineski čak rock, etno, što li već kad 1)ne razumijem ni riječi, 2)ne kužim njihove socijalne teme i angažiranost, 3) apsolutno mi je ta glazba dosadna.
I sad se praviti alternativan i činiti stvari koje ne želiš. Slušati nešto što ne voliš da bi bio drukčiji , a najradije bi se zavalio u krevet, čitao nešto i slušao Jamesa Blunta? Ali on je sada previše IN. Eto, banalan primjer ''buntovništva''- glazba drukčija od one koju svi slušaju. Slušam bendove za koje većina mog društva nije ni čula, ali nemam neku želju pred njima pričati o tome samo da ispadnem alternativka. Pokušavati biti netko drugi stvarno nikad ne pali, glupo se osjećaš, a vjerojatno glupo i izgledaš. Been there, done that. Svi smo različiti. I sama se začudim koliko su moje frendice različite, a opet slične u nekim stvarima. Koliko se razlikujem od njih, a koliko puta, s druge strane, pomislim da dijelimo isti mozak. Hm, koja je točno tema bila ovog posta? Nemam pojma, zalutala sam malo u stara vremena. I sad kužim Milu:
Da se mogu ko nekad vratiti na početak,
i biti onaj isti bahati dječak ,
ne bih forsir'o neki ležeran stil
niti se trudio da uklopim,
moj svijet u ovaj svijet,
moje snove u raspored,
riskirao bih svaki pokušaj, da zadržim taj osjećaj…;)
Post je objavljen 13.03.2006. u 22:47 sati.