Okrecemo se od onoga mjesta kamo su mene odvele moje noge, i jedan uz drugoga,sa znatnim razmakom izmedu nasih tijela,koji prije nije bio prisutan vodi nas
natrag,ponovno tom istom cestom kojom smo prvi puta zajedno krocili i koja ce nam sada,svaki puta nakon sto prodemo kraj nje ostati u neugodnoj memoriji. Kisa pocinje
polako padati, sada sam je pocela biti svjesnija,cak stovise i svega ostaloga oko sebe. Tisina koja se nasla izmedu nas je postal neugodna, ali prekinulo ju je znano jacanje
kise. I tako hodamo, hodamo, sutnja sve nepodnosljivija, ali bar suze su pocele prestajat poplavljat moje lice,malo sam se smirila. Kisa pokusava smanjiti napor tisine.
Postaje jaca. Odjednom, tisina prestaje. Na koljenima je. Ne moze izdrzati. Trenutak kasnije niti ne mogu opisati, niam ga bila toliko svjesna, suze su mi ponovno preplavile
lice. Opet sam bila u soku, ali ne znam kakvome. Sve mi je to bilo prenaglo za pratiti. Ostala sam bez rijeci koje bih mogla uopce izustiti kroz svoja usta. Ali jedne stvari
sam bila svjesna, sada ,opet vise nismo samo frendovi..
Post je objavljen 13.03.2006. u 19:33 sati.