Pa, sigurno se svi koji ste čitali Shakespeareovog Hamleta sječate onog svima dobro poznatog nazovimo to stiha (iako nije stih al se ne sječam točno kak se to zove)
Biti ili ne biti, pitanje je sad!
Ljudi su to pokušavali protumačiti na razne načine, i svaki je vrlo blizu onoga što je zapravo pisac htio reči... E da, to se zove SOLILOKVIJ! Da... sad sam se sjetila...
Ovaj solilokvij je poznat i i onim ljudima koji Hamleta nisu ni pročitali (kao na primjer JA... a i ako se nađe još neko od vas ko zna za to, a nije pročitao Hamleta, nek se javi :P)...
Taj Hamletov solilokvij upotrebljavaju često u smislu ''Živjeti ili umrijeti'', ''sad ili nikad'', ''učiniti ili ne učiniti'' i tome slično...
No, zapravo, taj solilokvij označuje Hamletovu sumnju u samog sebe i spoznaju da je okružen ljudima u koje nema povjerenja.
Tu sam ja htjela dospjet...
O tom ću sada pričat...
Masu puta sam si postavljala pitanje ''Zašto?''
Zašto sam se rodila kao mala šminkerica? Zašto sam takva kakva sam? Zašto ne volim neke stvari u kojima drugi uživaju (tipa klošarenje po gradu i riskiranje svog zdravlja zbog nacugavanja i tih stavri)? Zašto sam se upisala u MIOC? Zašto mi ne paše b turnus? Zašto se ne slažem s ljudima iz mog razreda? Zašto sam ovako sramežljiva? Zašto se bojim ljudima reć ono što zaista mislim i osjećam? Zašto se uvijek bojim da ću bit povrijeđena?
PA, ovo su samo neka od pitanja koja me muće i proganjaju kroz život...
To su ona pitanja na koja nikad ne nalazim odgovor...
Zbog kojih lutam...
Lutam ulicama ovog svijeta, nadajući se da ću nač neki trag koji će me odvest na pravi put prema odogovoru...
Ja imam neki osjećaj da sumnjam u samu sebe...
da sumnjam u svoje postupke...
da sumnjam u svoje osjećaje, iako znam da su iskreni...
Što to u mene ulijeva neku dozu nesigurnosti i sumnje?
Možda ona povrijeđenost...
Mene je masa ljudi u životu jako povrijedila, i možda sam zato takva.
Možda, ja to neznam...
I da, u zadnje vrijeme otkrivam to da nemam povjerenja u svoje prijatelje...
To je loše, znam, ali nemam uopče povjerenja u svoje prijatelje...
U zadnje vrijeme, ima masa stvari zbog kojih ja njih optužujem a zapravo prije nisam ni pokušala s njima razgovarati i to razjasnit...
Počelo se javljat to nepovjerenje...
Ja se u zadnje vrijeme bojim s prijateljima bit skroz iskrena i odat im neke svoje tajne jer se bojim..
bojim se da možda to neće zadržat za sebe...
I što sam još odlučila?
Pa, odlučila sam da se neću mijenjat...
ni zbog koga...
ni zbog čega...
ja sam JA...
ja vodim SVOJ život...
ja imam SVOJE navike...
i ja sam šminkerica...
UVIJEK bila
i
UVIJEK ću biti
Iako to možda ne znači da se furam na plavušu s Harvarda il tak neš...
ALI, ja se u duši tako osjećam...
Ja pripadam toj klasi ljudi...
I možda me neki zbog toga smatraju malom umišljenom i razmaženom snobicom,
ali to zapravo uopče nije istina i nije me briga što drugi govore...
I ako me ljudi ne vole onakvu kakva sam u realnosti, onda nek me ignoriraju ili nek se priviknu
JER ja se ne kanim ni zbog koga mijenjati...
Kako se kaže:
Radije me mrzite zbog onoga što jesam, nego me volite zbog onoga što nisam!
Toliko od mene...
I molim vas sve, recite mi svoja razmišljanja o ovom...
Imam li možda pravo?