Tri tisuće dvjesto grama čiste radosti pravilno raspoređene na pedeset centimetara. O, da, bio sam tamo kad se to dogodilo, i žene, ne možete me više lagati da porod boli. Zakonita mi nije odvalila ruku u ramenu, niti mi je ruka atrofirala od prevelikog stiska. Nije mi psovala sve po spisku i klela se da je nikad više neću smjet pogledat, a kamoli taknut, nego je samo slomljenog glasa jaukala da ne može više, ali ja sam intuitivno skužio da pretjeruje i da je u biti boli vrlo malo ili nimalo. A i kakve su to priče da porod traje satima. Četr sata od prvog truda i oko sat i po vremena sitnih povremenih bolova koji bi na usta moje drage izmamile stidljiv urlik koji je ledio krv u žilama najupornijim noćobdijama diljem Zagreba. Naime radnja se odvijala duboko u noći sa subote na nedjelju.
Dobro ajde moram priznat da su trudovi bolna stvar. No, iako sam suosjećao sa svojom mučenicom, nisam se mogao prestati smijat i stalno sam nešto šeretski dovikivao zakonitoj. Kao, primi to ko pravi muškarac, ili, tejk dis hit for d femili, ili, daj zero tiše ne čujem vijesti, ili sam joj se jednostavno cerekao u facu i nekontrolirano se beljio. Babice su sigurno mislile da nisam baš normalan.
S druge strane, zakonita je iskazala zrelost u suočavanju s ovakvim ekstremnim situacijama. Fascinirala me njena mirnoća kad je dobila prve trudove, iako je zasigurno bila prestravljena, jer općepoznato je da je drugi skok padobranom stoput gori od prvog, jer znaš što slijedi.
Ne uzimajući u obzir očekivane nesnosne bolove prilkom kontrakcija, od milja nazvan ih trudovi, doktori i babice su nas uvjeravali da je ovaj porod bio kao iz medicinskih knjiga. Kratak i jasan. Trudovi su dolazili kako treba, žena se otvarala i brže od prosjeka, a kad je došlo vrijeme, mališa je izletio van u prvom trudu i to tako brzo da je babica morala napraviti paradu kao Pletikosa da bi ga uhvatila. Nije bilo onog užasnog puhanja i napuhivanja što možemo vidjeti po nekakvim filmovima, niti se žena morala natezati minutama koje izgledaju kao sati. Jok. Kad je moj lola odlučio izaći, učinio je to brzo i odlučno. Duže je trebalo babici za, kako se kasnije pokazalo, suvišno objašnjavanje šta ko treba radit da mali izađe. Mi rodili prije nego stigneš reć bismila.
Doktor je došao naknadno i mogao je samo zaključit da je sve izvrsno prošlo i da nikad nije vidio takvu lijepu i pametnu bebu i da svaka čast majstoru koji ga je tako šesnog istesao. Nakon toga je zamolio cerekavu hijenu, a to sam bio ja, da se odmakne od bebe, kako bi ga babica mogla izmjerit i izvagat.
I tak. Da rekapituliramo. Oko 23.30, na nepoznatoj lokaciji u gradskoj četvrti Novi Zagreb, potaknuta naglim, jakim kontrakcijama u predjelu stomaka, jedna je žena, spremna, ali ćuteći blagu zebnju, probudila svog umornog muškarca, koji ju je manirom Šumahera dovezao do Klinike za porode. Tamo su, nakon svih odrađenih predporodnih predradnji, dopustili Šumaheru, odnosno piscu ovih redaka da uđe u boks za porađanje i nakon daljnja dva sata mučenja odnosno smijuljenja, ovisno iz čijeg kuta gledamo, mali Luka je udahnuo svoj prvi udah u životu i ugledao svijetlo dana odnosno, preciznije rečeno, svjetlo halogenki u rodilištu. Sigurno se u tom trenutku zapitao šta je njemu sve to trebalo odnosno vot d fak, no već par minuta kasnije je propisno utopljen u državnoj dekici blaženo zaspao na majčinim grudima. Povijest bilježi da se to dogodilo u nedjelju 12. ožujka godine Gospodnje 2006. u 3 sata i 41 minutu po srednjeeuropskom vremenu.
E pa sretno tatina junačino.
P.S (OGLAS)
Za dvjesto eura radim mušku djecu. Kvaliteta usluge zajamčena. Ako ne uspije iz prve, drugi pokušaj besplatno.
Post je objavljen 13.03.2006. u 13:22 sati.