Jasna se jučer malo igrala po svom (više Njegovom) kompu doma.
I, našla hrpu slikica.
I, prisjetila se jednog Gajevskog puta u Italiju davne neke godine, mislim 2003. Put Italije nas je povelo Tamburaško-pjevačko društvo Zvono iz Savskog Gaja iz Zagreba. S obzirom da oni nemaju svoje tamburaše mi smo bili ono tamburaško iz naziva njihova zbora. I 'maskirali' smo se u njihove 'uniforme'.
Tada je naš sadašnji voditelj bio prvi primaš, a dirigent Gaja je bio prof. Kresnik.
U mom sjećanju su, uz Banovo, Sremčevo i Jurino cjelonoćno i neumorno sviranje, najvažnije mjesto zauzeli Smrdljivi Martini. Znate, one grozne bube. U sobama ih je bilo puuunooo previše (i nitko ih se nije sjetio slikati, začudo). Sretan onaj tko je zaspao uz neprestano tuckanje po zidu šašavih buba. Bljak. Ja sam se pokrila preko glave. Kao što već rekoh, bljak!
No, da ne duljim s pričom, ovo smo mi prije tri godine...
Krećemo od današnjeg voditelja... (klik na sliku i bit će veća)

Mnogi rekli, a ja potvrđujem!!! Ja i Moje na našoj najboljoj slici...

Da... Neki su svirali, drugi su spavali!? Nikola, Jura, Božo i uspavana Martina...

Ma, nismo mi djetinjasti, bez brige! Slobodno nam pokažete gdje je vrtuljak!

Ovako izgledaju te uniforme... Ženske i muške!

Nakon napornog nastupa fino se papalo, a ovaj striček u plavom sakou je naš profesor Kresnik...

Toliko smo dobri i dragi da je ova cura u crvenom postala Anđela iz TZ-a Gaj iliti na 'rvackom: sad svira u Gaju...

Neumorni trojac: Sremac, Ban i Jura. Vidi se, raspoloženi za slikanje...

Nije nas bilo puno u sobi... Samo svi koji su mogli ući!

A oni nisu stali ni ujutro...

Onda smo još malo pozirali (ja ne spavam iako tako izgleda)...

U Italiji na trgu, sjedimo na cugi, a njih tri malo sviraju... (ja sam samo pozadina)

Razgledavanje je bilo naporno, a neki nisu cijelu noć spavali...

Ipak, smoglo se snage za muzički oproštaj...

Kad već pomisliš da si doma, a krepa bus i ostaneš usred nigdje ne možeš ne-napraviti ovakvu facu...

Do idućeg napada inspiracije jedno Vozdra,
Jasna