Probudio sam se ranije no što sam planirao. Kakao, doručak, posvemašnji mir.
Kao da kaosa neće ni biti a samo me poneki sat dijeli od njega...
I pjesma!
U glavi mi diskretno tiho i lijepo, još od buđenja, svira melodija. Lagano...počeo sam je pjevušiti i nikako da je se riješim...
Da se slikovito izrazim:
Sjedim u tišini,
mir me obuzima,
tiha sreća u mojoj nutrini,
ali ipak nešto ne štima!
Svijet počinje dobivati boje,
Dan je otjerao sanje,
pjevušim nešto, al' ne znam što je,
o, da samo znate kakvo je to sranje!
Stvarno sam želio znati što 'sviram' i počeo sam vrtiti film unazad:
Koju sliku dobijem kad tu pjesmu 'slušam'?
Nije auto radio, nema motora u pozadini.
Nije birc...nema žamora ljudi.
Nije TV, gledao sam samo Janicu u zadnjih mjesec dana a ovo je puno friškije...friško ali nije preko vikenda, malo je starije...
A ONDA MI SE OTVORILO!
Lijes se spušta u Krematoriju. Udovica plače, kći i rodbina je drže da se ne baci za svojim suprugom u jamu, ona se otima ali nema dovoljno snage! A u pozadini tiho svira glazba iz moje glave, glazba koju posve istu slušam sad, samo filtriranu, bez krikova i plača!
Ruka mi se počela tresti. Spustio sam šalicu na stol, uspio sam ne proliti ni kapi kakaa...a danas bih trebao na još jedan pogreb!
Ista dvorana, čovjek jednako star kao i onaj od četvrtka...ista iznenadna smrt...
Neću ići. Pogreb je ionako već počeo. U mojoj glavi.
I traje još uvijek...tararara, cin cin, tararara cin cin, tararara tararara tarararaaaa....
Cin.
Cin.
Post je objavljen 13.03.2006. u 10:55 sati.