Sjedim na prozoru svoje sobe i gledam u crveno nebo.
Mp3 mi je na ušima i glazba trešti.
Ne čujem nikoga... samo glazbu.
Zašto se uvijek dogodi da u takvim trenucima počnem
razmišljati o nekim, krivim stvarima.
Najčešće vraćam svoj film u prošlost.
Vrtim taj crno-bijeli film i zaustavljam ga.
Stišćem play i gledam. Završio je.
Stao je na sceni gdje sjedim na prozoru svoje sobe.
Tada se zamislim. Nažalost.
Pitam se, jesam li se uopće promijenila zadnjih godina?
Jesam, promijenila sam se. Karakterno. Valjda.
Ali...hm...krivo sam postavila pitanje...
Jesam li odrasla?!
Imam osjećaj kao da stojim na mrtvoj točki već godinama.
Kao da se nisam pomaknula niti milimetar.
Kao da sam zauvijek ostala dijete.
Želim da se moji osjećaji koje osjećam prema nekom promjene.
Da postanu dublji. Ali ne mogu.
Želim shvatiti postupke odraslih ljudi.
Ali ne mogu. Jer još uvijek razmišljam kao dijete.
Želim li prebrzo odrasti? Ne znam...
Pa zar mi već nije vrijeme da odrastem?
Vrtim svoj crno-bijeli film natrag. Backward.
Stop. Željela bih promjeniti ovaj trenutak.
Kako bi onda moj život izgledao?
Bi li bio bolji? Bih li odrasla prije?
Ne znam... Forward.... Stop.
Još uvijek sjedim na prozoru svoje sobe.
Slušam glazbu i ne čujem ništa oko sebe.
Play. Nastavljam dalje.
pi.es. Hvala ti za inspiraciju...
pi.es.dva. Tražim nekog tko se razumije u web design
da mi dobrovoljno sredi blog... Hvala...
Post je objavljen 12.03.2006. u 23:50 sati.