Marketing
RADOST ŽIVOTA
Ako me išta ljuti, pored domaćeg TV-programa, to su malograđani koji ismijavaju modernu umjetnost. Kao da se radi o kakvim budalaštinama, a ne ozbiljnim stvarima, od općeg interesa.
Na kraju krajeva, umjetnost je važna, ona daje našim životima radost. I viši smisao. I puno košta. A ono što moram skupo platiti, ja i poštujem. I bez imalo samohvale, smatram da se prilično razumijem u to fascinantno područje, prolistala sam tri monografije sa slikama u boji i pročitala Picassovu biografiju.
U tom smislu, moja me frendica Marki pozvala, da dadem svoj stručni doprinos.
Angažirali su je da napiše osvrt povodom izložbe moderne skulpture. Bit će štampan na sjajnom papiru, u otmjenim časopisima i zbornicima, te izdašno honoriran, pa se mora potruditi.
Vrijedno je prolistala hrpu debelih knjiga. I studiozno virka u kompjutor, gdje se smjenjuju snimke eksponata, izdvojenih u uži izbor na natječaju za ostvarenje godine. U toku natječaja održat će se i izložba pod nazivom Radost života, u predvorju jedne naše bolnice, ispred odjela patologije. Pobjedničko djelo zauvijek će oplemenjivati taj značajni prostor, a autoru će znantno porasti bankovni račun.
S punim pravom, jer nije nimalo lako osmisliti umjetninu, vrijednu da bude nazvana modernom, pa još i skulpturom.
Valja sabiti svu slojevitost značenja i bremenitost smisla u jedan jedini predmet.
Na primjer – ovaj od bronce, tako duboko zagonetan, jer prikazuje nepoznatu osobu pod dugačkim velom. Obdarenu s tri ruke, iz kojih rastu banane i štulama umjesto nogu.
A tek masivni koloplet fragmenata s auto-otpada, majstorski povezanih hrđavim lancima, djelo nadarenog mladića, kojeg je samo nesvakidašnji talent uzdignuo iz običnog miljea očeve automehaničarske radionice.
Ili golemo glineno jaje, na pozlaćenom postolju, kakva ideja! Treba se dosjetiti toga! Koliko je samo omleta i kajgana umjetnik morao pojesti dok mu nije sinulo da je to – to! Ni pet, ni šest, nego jaje!
Da ne govorimo o ingenioznoj instalaciji, za koju je nadahnuti autor dosjetljivo zapiknuo cijev od zahoda u lonac pored fikusa i sve višeslojno omotao WC-papirom.
I na koncu, možda najjači od svih, konceptualno ispiljeni dio drvenog seoskog plota, na kojem je jednostavno kredom naškrabano: ovo je moderna skulptura!
Zaista, čovjek ostaje zgromljen silinom tolike kreativnosti!
Silno dirnuta, Marki je napisala:
«Ovaj rad, mirne i pročišćene fakture, ukazuje na semantički balans artističkog htijenja, kroz dualizam prostora i magije, bez davanja prednosti jednoj komponenti. Pokret trodimenzionalnog izričaja identificiran je sa gestom dubljeg smisla. Uzbudljiva taktilnost, gubeći asocijativnu neposrednost, u očima promatrača izrasta u paradigmu konfiguracije, a ekspresivnost ritmičkih ravnotežnih odnosa u monument dramatične invencije...»
«I? Jel dobro?», pita Marki.
Da, mogla bih sad jednostavno ispaliti tucet superlativa i Marki bi bila zadovoljna. Ali, nasuprot uvriježenim predrasudama neukih neznalica, analiza umjetničkog djela nije tek lupetanje bezveze. Zahtijeva se precizno promišljanje. I ja ne mogu donijeti sud o Markinom prikazu, dok nismo razjasnile sve detalje.
Na primjer – o čemu je ona uopće pisala? O genetski modificiranoj krabulji u bronci, poeziji auto-otpada, jajetu, fikusu ili plotu?
S druge strane, očekuje se da poznavatelj umjetnosti sam shvati i ako pitam, otkrivam nedovoljnu upućenost.
No, zahtijeva li intelektualno poštenje žrtve, ja ću ih podnijeti.
«Možeš li mi objasniti – na koji se eksponat tekst odnosi?», tiho sam zapitala, pocrvenjevši od nelagode.
«Hehe», naceri se podrugljivo Marki, «ne mogu vjerovati da nisi skužila!? Mislila sam da su tebi te stvari jasne.»
«Očito nisu dovoljno, prosvijetli me!», rekoh ljutito.
«Ma daj, dijete iz osnovne bi shvatilo!»
«Uzmi kao da ja idem u vrtić, pa mi pokaži prstom!»
«E, to ne mogu! Ali ti mogu reći! Hihi, još ne kužiš?»
«Ne! Dakle, reci! O kojem je djelu riječ?»
«Pa o bilo kojem, pod uvjetom da pobijedi na natječaju!»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 12.03.2006. u 21:26 sati.