Marketing
I'll take you far away *Franz Ferdinand*
Evo ponovo sjedim ovdje , bez ikakvog posebnog povoda ili razloga ... jednostavno me previše boli glava da bih nastavila učiti .
Bolove u trbuhu već polako uspjevam ignorirati ... ne znam jesu li od gladi ili nećeg drugo ... ne sjećam se kad sam prošli put jela ,a uostalom nije ni bitno .
I tako , ponovo uživam u šalici čaja od šumskog voća ... lošji je od šipkovog ,ali kad nema boljeg ...
Spavala sam 15 sati ... zapravo 10 , a 5 proležala budna ... legla u pola 4 ,jer slučajnosti li nisam mogla zaspati pa sam u pola jedan pustila Robina Hooda. Jednoga dana imat ću to na DVD-u ... i shvatila sam da Robin Hood ne postoji . Da da ... kao kad shvatite da ne postoji izraz mrtvoznik , već mrtvozornik ... nešto što je bilo posve bez sumnje čitav život odjednom se ispostavilo kao čista laž ...
I tako po ko zna koji put ostajem sama ... vama se vjerojatno ćini da pretjerujem s cviležem . No ja ne cvilim . Samo iznosim činjenice ...
No što je sa svim onim ljudima koji imaju prave probleme pa opet šute i trpe ? Ne znam ... no znam da većina takvih ljudi radi i gore stvari od mene .
Nisam vam rekla ... ošišala sam se .Ništa bitno , ćisto održavanja radi , ali to je bio poseban doživljaj zbog neobičnog načina .
Dakle , znate da sam ja sa sela. I imam popriličan broj rođaka koji su ... khm ... reklo bi se s dna društvene ljestvice .
I sad umjesto da im dajemo pare ovako , da im sačuvamo barem nešto dostojanstva uvijek se idemo šišat kod jedne rođakinje i malo ... pretjerano platimo . Al nije to bitno. To ionak rade starci tako da ja nemam vaze s time .
Al nekako je čudno dovesti se u to jedno selo u blatno dvorište ... kuća je drvena , zidovi prekriveni pljesni.
Uđem unutra , dočeka me 4 bučnih klinaca . Vidim da jedna klinka nosi majcu koja je prije bila moja . Benetton . Osjećam se istovremeno kao smeče , jer zapravo nisam ni voljela tu majcu... a istovremeno i neki ponos , jer ta mala može u školi ponosno šetuckat u Benetton majci ... osjećati se jednako vrijedno kao i ostali ...
I udemo ja i stari u dnevni boravak , ne preveliku sobu grijanu peći na drva u koju jedva stanu kauč fotelja , manji regal te stol i stolac za šišanje . Prvi se šiša stari . Gledam po sobi ... zidovi u polu raspadu , ali svejedno ukrašeni šarmantnim oslikanim tikvicama , na stolu mirisne latice raznog cvijeća ... i onda vidim hrpu časopisa ... svi najnovijeg datuma , više nego što mi novina u tjedan dana sakupimo ... tračevi o svim zvjezdama naše estrade . Na liniji svira RTL - uspjela sam se suzdržat od samoubojstva ... no i onda u subu uđe muž od te dotične rođakinje , dosta stariji od nje , i sjedne pored mene na kauč . Ja poslje pristojnog pozdrava ne mičem opgled s neke udaljene točke na zidu , ponašajući se onako kako je meni sasvim prirodno , a njima posve neobično . Mirno sjedeći . A i imala sam razlog zašto mi je bilo bolje ne micati pogled prema njemu . Rana na ruci ... odrezao si je dio prsta i onda pokazivao starom . Bilo je očito da je pijan .
Ustao je , spotaknuo se u vlastite noge i pao na mene . Imat ću traume još kojih 20-ak godina . No da i pokupi se on , vjerojatno spavati i dođe ona mala klinka u mojoj bivšoj majci i moli mamu da li može ići kod prijateljice . Naravno da može , ali neka se obavezno javi prije nego krene doma - MOBITELOM . Da da . To me zapravo najviše fasciniralo kod ljudi s financijskim problemima ... uvijek imaju novaca za najbespotrebnije stvari . Ja imam ovaj mobitel dvije godine i sad možda dobijem novi , jer stari ima ono neku kao povoljnu ponudu . Inaće , mislim da bih ga zadržala još dugo vremena . Za rođendan sam mislila žicati DVD , al mislim da ipak ne ću ... ne treba mi . Kolko ćesto gledam filmove na kompjuteru - jednom godišnje? A za Simse 2 me više ionako nije ni briga , znam da bi mi brzo dosadili ...
I tako , mislim da ja jednstavno biram teži način suočavanja s problemima ... ne radim ništa kako bih ih zaboravila ...
a i istina je da ne bih niti mogla ućiniti ništa , jer su moji problemi ionako nepostojeći . Barem za sve vas. Zato vas ni ne krivim što ne razumijete . Teško je razumjeti nešto što u vašem svjetu ne postoji ... moji su problemi u mojoj glavi ...
Mislite da je križ lakši samo jer ga nema ? Naprotiv ... nekad jednostavno ležim na krevetu , širom tvorenih očiju šaptom ih moleći da odu ... da ušute ... da nestanu ... ali jedino što se događa su suze koje postaju ledeno hladne u kosi ...
Jednostavno osjećam se toliko samo , toliko drugačije ... kao da je cjela moja vrsta nestala i mene ostavila među strancima.
Danas , ljudi se klanjaju lažnim bogovima , traže sreću u krivim stvarima ... a ja jednsotavno nemam više ni snage ni nade boriti se ... zašto ? Da slobodno interpretiram izjavu lorda Byrona ( usput sam pogledala ) ... nada je samo šminka na licu jeftine kurve od života ...
Možete reći da ne mogu govoriti da sam sama , naposljetku , imam roditelje , sestru , prijatelje ... da istina , svi su oni tu .
Roditelji ... cjela kuća služi kako ne biz zaboravila da postoje , iako ih skoro nikada nema ... to je jedna od rjetkih sila koja me drži relativno stabilnom ... znam da se moram truditi , ako ništa drugo zbog njih ... ne zaslužuju da ih razočaram , ne nakon onoga što je bilo s bratom ...
Sestra ,ahhh ... Petrica moja najdraža ... nju zbilja volim , iako se možda tako ne čini ... činjenica je da je moja uloga starije sestre meni
neprirodna , ali joj uvijek mogu biti kao stariji brat :)
Ipak , još je premala i prenaivna da bih ju zamarala svojim problemima ... moja je zadaća što dulje ju držat zatvorenu u njenom dječijem svjetu i rastrgati vrat svakome tko joj to pokuša oduzeti ...
Eto imam nevjerojatnu sreću da imam prijateljicu na koju se mogu bilo kada osloniti i za koju znam da me razumije i na tome sam zahvalna , ali još uvijek ... nismo iste vrste . I nikada ne ćemo biti . Lude smo zajedno ,ali svaka na svoj naćin ... ja ne poznajem puteve njene ludosti , niti ona moje ...
I tko će na kraju ostati ?
Pokušavam smisliti nećin kako mogu dokazati da ste svi vi ludi ,a ne ja . Ne ide mi baš . Mozak mi je previše zakrčen.
Svime . Mislila sam vam opisati svoju ovisnost o nadi . Ali nema previše smisla . Previše je daleko da bih mogla opisati stanje opijenosti i taj toliko prokleto dobar osjećaj ... osjećaj da će sve biti u redu.
I tu naivnost sada plačam ... sudar s stvarnošću ... priznavanje istine ...
Sjećate se onog ogledala iz Pottera ? Ne znam koji dio ... vjerojatno prvi . Htjela bih pogledati unutra , zanima me što bih vidjela ... koja je to moja najdublja želja ... No zapravo ni nema potrebe . Jer ja zapravo cjelo vrijeme gledam u to ogledalo . Možda nije ogledalo ... možda je to samo staklo koje mogu razbiti i naći se na drugoj strani ... ne , nemoguće je . Pokušavala sam dokle god sam imala cjele koščice u svome tijelu ... sad sam jednstavno umorna. Ali moja opsesija tim ogledalom ne jenjava ... još si uvijek uporno razaram život kako bih došla na drugu stranu ,makar u glavi ... makar u mislima ... uostalom , oko gleda , mozak vidi ... tjelo doživljava , svjest živi ...
zašto onda ne bih svojom voljom odredila što ću vidjeti ,što ću živjeti ?
A možda sam jednostavno poremečena i zdravom razumu ovo nema smisla . Možda u meni žive demoni koji mi pomučuju um i sprečavaju me da živim kao sve ostale ovce ... ako je tako , zašto barem ne bih to iskoristila i živjela na svoj način ...
zašto ne bih zauvjek ostala u svojem svjetu ... vjerujući da postoji razlog.
Post je objavljen 12.03.2006. u 17:42 sati.