"Dopustite mi jednu primjedbu o tom razaranju kao sentimentalan hir.
Jednoga dana stigli su strojevi napretka sa zadaćom da pretvore u prah kućerinu mojih predaka i tjednima su neumoljivi čelični dinosauri ravnali tlo svojim nazubljenim šapama. Kad se naposljetku slegnuo beduinski oblak prašine, prolaznici su se mogli uvjeriti, začuđeni, da se na tom ogoljelom mjestu još uvijek uzdizalo nekoliko palmi. Samotne, gole,, sa svojim klonulim grivama i nalik poniznim Pepeljugama, čekale su kraj; ali umjesto krvnika kojega su se plašile, pojavili su se znojni radnici i
poput marljivih mravi iskopali su rovove oko svakoga stabla sve dok ih nisu odvojili od tla. Vitka stabla zagrebla su svojim tankim korijenjem po šaku suhe zemlje. Kranovi su odnijeli ranjene palme do jama šrto su ih vrtlari bili priredili na drugome mjestu i ondje ih zasadili. Debla su potmulo ječala, listovi su padali u žutim krpama i neko se vrijeme činilo da ih ništa neće moći spasiti tolike agonije, no žilava su to stvorenja. Polagana podzemna pobuna produživala im je život, biljni pipci krčili su si prolaz miješajući ostatke zemlje iz Ulice Cueto s novim tlom. Jednoga neizbježnog proljeća osvanuile su palme zibajući svojim vlasuljama i uvijajući se u struku, žive i obnovljene unatoč svemu. Slika tih stabala oko kuće mojih predaka često mi promiče pred očiuma kad mislim o prognaničkoj sudbini. Moja je kob da hodam od mjesta do mjesta i prilagođavam se novim tlima. Mislim da u tome uspijevam jer u korijenu imam šaku svoje zemlje i uvijek je nosim sa sobom."
Isabel Allende: Moja izmišljena zemlja
Nekako očajnički razmisljam kako bi to bilo kad bi na isti način barem presadili palme na mom otoku, ako ih već moraju ubijati....
Post je objavljen 12.03.2006. u 13:05 sati.