Kao rijeka nabujala od kiša izlivenih iz nekih bijelih oblaka, naplavljenih sa nekih zelenih planina u zaleđu svemira, ko iznenadna modra svjetlost titrave zvijezde iz dubine maglenih šuma, u nama je opet.
Pronašli smo se i prepoznali.
I rekao si - gledaj, možeš li osjetiti to savršenstvo kad sunce zrakama dodirne dno mora i vrati se zeleno modro u tebe? Kad trenutak postaje vječnost, uvid u nevidljivo.
Smijemo se tim dodirima zeleno modrog savršenstva na našoj koži, na vrhovima naših prstiju, odzvanjamo tim zvukovima zelene modrine u napetim strunama koje privlače naša tijela.
I radost nas preplavljuje dok udišemo miris toplog kruha i rascvjetale lavande.
Srpanj 2004.
Post je objavljen 12.03.2006. u 11:11 sati.