Koliko boli možemo upijati u sebe?
Potaknuta još jednom tragedijom meni drage osobe nametnulo mi se to pitanje... Ljudi kažu da ti Bog da uvijek onoliko težak teret kakav možeš nositi na svojim plećima. No nije li više smiješno na nejaka pleća žena tovariti takve terete...
Uz to što smo samohrane majke izigrane smo od države, društva okoline, ex supruga, od većine ljudi. Zar nije dovoljno što smo trn u oku svih slobodnih i oženjenih muškaraca koji u nama vide samo dobru igračku za zabavu u slobodnim trenutcima? Čast izuzetcima, no stvarno ih je malo...
Stojimo uspravne uz sve nevolje koje nas snađu, svakim danom sve jače, jer...
-moramo zbog svoje djece
-moramo zbog sebe
-moramo zbog posla
-moramo zbog okoline
-moramo iz ovih i onih razloga
Šibane vjetrometinom svakodnevnog života žene su postale kamene, jake, čvrste...A zbog toga što smo takve trpaju na nas sve terete ovog svijeta.
Gdje su naša prava? Tko štiti samohrane majke?
Svim dragim prijateljicama, samohranim majkama, svim ženama koje su žrtve ovog društva, ženama koje jednostavno nemaju sreće u životu želim da iz svih patnji izađu kao pobjednice...
Draga G., majko, ženo, prijateljice, budi jaka i ustrajna!!! Uz sve nedaće koje su te pratile do sada znam da ti je ova zadnja bol najveća!
Ima li riječi utjehe u teškim trenutcima, ne znam...ali bar u mislima pokušavam tu bol podijeliti s tobom...