I tako, otišao je i on, jedan od najvećih nacionalnih vođa XX. stoljeća; jedan od onih velikih vođa koji je, poput Hitlera i Pavelića, svoj narod odlučno vodio u poraz, jad i sramotu. Umro je sam, srca istrošenog posljednjom, beznadežnom bitkom pred belosvetskim sucima u nekom od Srbije dalekom gradiću.
A kako je vodio narod! Kakav je to veliki vođa bio! Skandirali su mu "Slobo, slobodo" videći u njemu svoju slobodu; pevali su pesnici raznježeno o "Slobodanu sa suncem u kosi", pevali su četnici trijumfalno ulazeći u Vukovar: "Slobodane, pošalji salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!"
Kako je veličanstveno zbivanje to bilo, kada je buldožer srpske "antibirokratske revolucije" trijumfalno gazio Jugoslavijom, kada su se okupljali na "mitinzima istine" stotine tisuća u Beogradu i drugdje po Srbiji, Vojvodini, Crnoj Gori, sa milijunom okupljenih na Kosovu polju, kada su skandirali "Hoćemo oružje!" a on mirno odgovarao: "600 godina nakon bitke na Kosovu nalazi se srpski narod ponovo pred bitkama. One zasad nisu oružane, ali ni one nisu isključene!" I gledali su drugi, i užasavali se pred srpskom moći, i uvjeravali sebe da do obećanog klanja ipak neće doći.
Kada su mu, na Ušću Save u Dunav (onih rijeka koje će kasnije spomenuti, prilikom svojeg prvog posjeta Hrvatskoj, papa Ivan Pavao II kao simbol neizbježnog zajedništva naroda koji uz te rijeke žive, a hrvatski su čelnici u šoku zinuvši zurili i mislili si "Ajme, stari je prolupao!"), dovikivali iz mase (organizirana je sva ta spontanosti odlično bila, ili, kako reče Polonije za slugu mog Hamleta, u tom je ludilu bilo sistema, cijelo je to ludilo sustavno bilo, poticano dobrim djelom i od psihijatara kao što bijahu Rašković, umro naprečac 1992, i Karadžić, koji se još skriva čuvan kako odlučnošću preostalih pristaša, tako i strahom "međunarodne zajednice" da previše vojnika međunarodnih snaga u obračunu s njima ne pogine, pa mirno čekaju da izumru) "Uhapsite Vlasija!", on je odgovorio slavnim "Ne čujem dobro", ali i "to što tražite, obećajem, bit će osuđeni, i bit će uhapšeni", tim redom naime: prvo osuđeni, a zatim uhapšeni (pa su Azema Vlasija zaista i uhapsili ali nisu mogli nekadašnjem Titovom omladincu i današnjem uglednom intelektualcu nikakav grijeh dokazati, pa su ga na kraju morali pustiti).
Tako je to onda išlo dok se Jugoslavijom valjalo "događanje naroda", dok je narod provodio "jogurt revoluciju" (jer su čašama s jogurtom jednom prilikom gađali vojvođanske pokrajinske funkcionare "autonomaše"), kada su Slobini kadrovi trijumfalno objašnjavali kako je narod konačno došao do riječi u bizarnom fenomenu "mitingaške demokracije", tog dragocjenog srpskog priloga političkog teoriji!
Tih su godina, 1987-1990, svi ostali narodi i mnogi Srbi koji su razum očuvali užasnuto gledali kao najveći narod u Jugoslaviji, koji je imao najviše razloga da tu federalnu državnu tvorevinu koja je proklamirala "Bratstvo i jedinstvo" održi, razara u kampanji histeričnog bjesnila, odbijajući svako popuštanje, svaki kompromis sa bilo kim drugim. I nastavili su s tim do samog kraja, čak i kada je bilo jasno da više nisu tako jaki!
Obuzeti svojim vlastitim vanjskim strahovima i nutrašnjim užasima, koje su razjarivali u sebi do amoka, odbijali su pokazati i zrnce razumijevanja za strahove drugih.
A Slobo? Važno je shvatiti da on uopće nije bio srpski nacionalist. Bio je naprosto oportunist, kojeg je stjecaj okolnosti u jednom trenutku gurnuo da zasjedne na vrh vala koji juri i jača, i on nije radio ništa drugo, nego dozvolio da ga val nosi. Zaboravio je da svaki val na kraju udari u obalu i razbije se u milijardnu kapljica pjene, i zaboravio je, da Srbi imaju dobar narodni običaj sami rušiti pa i ubijati svoje vladare koliko god ih ranije slavili (pa su strašno zamjerili Makedoncima i Hrvatima koji su ubili kralja Aleksandra 1934: "Kud ste se vi išli gurati!? Da ste pričekali par godina, mi bi ga sami!").
Kad je mržnja, koju su uzgajali lažima o teroru Albanaca na Kosovu, postala aktivna politička sila, u travnju 1987. dobila je u Slobodanu, sticajem okolnosti, na Kosovu Polju, svojeg glasnogovornika, svojeg vođu, svoju ikonu.
Bio je Slobo, partijski aparatčik cijeli svoj život, koji se kako je to uobičajeno bilo penjao stepenicama hijerarhije, tada zbunjen i uplašen događanjima kada se narod prosvjedujući okupio, pa kada je došlo do naguravanja i par međusobnih udaraca narodne milicije i narodne rulje, izašao je iako uplašen iz zgrade gdje je bio na sastanku sa pokrajinskim rukovodiocima, jedan mu je mladi politolog dodavao ceduljice sa uputama i šaptao mu što da kaže, i ubacio mu u uho parolu, koju je Slobo izgovorio pred kamenrama: "Nitko ne sme da vas bije!" i preko noći, zahvaljujui briljantnoj propagandnoj kampanji koja je kroz sve srpske medije već tekla izbezumljujući srbljad zbog ugrožavanja kosovske fantazme, postao veliki heroj, koji će povesti narod u bolju budućnost.
Šest mjeseci kasnije obračunao se sa svojim kumom i zaštitnikom Petrom Stambolićem, nastavio unutarpartijski obračun i jahanje na valu šovinističkog ludila, koje će dovesti do povezivanja srpskih komunista i fašista u posebnoj varijanti srpskoga nacionalsocijalizma, više od pedeset godina nakon što je originalni uništen, u čemu je velika općesvjetska povijesna uloga i zasluga Slobodana Miloševića!
Kako su uživale mase, tih godina Slobodanove slave, kada su iz godine u godinu sve moćniji bili, u fantazmi o svojoj moći i veličini. Srpčad protiv vascelog ostalog sveta: Albanaca, Slovenaca, Hrvata, Turaka, Nijemaca, Vatikana, SAD, EU, NATO-a, čak su ih i Rusi izdali na kraju!
Koja je to divna ekstaza služenja Velikoj Ideji (koje, kako je to pak uočio frustirani hrvatski vođa, imaju nezgodnu osobinu da satiru male narode!) bila u (relativno) malom srpskom narodu, kada je jedna do rijetkih ženskih vođa, danas haška osuđenica, mogla reći: "Nije važno i ako milijun Srba strada, ostat će još deset milijuna, a imat ćemo Veliku Srbiju!", kao što je recimo 30-ak godina ranije govorio Mao Ze Dong: nije važno ako pogine pola čovječanstva u atomskom ratu, glavno da uništimo imperijalizam!
Kinezi su ipak bili dovoljno pametni da ne prijeđu sa riječi sa djela (pa su i oni Srbe na kraju izdali), i danas su pred ostvarivanjem svoje sudbine da postanu istinska velesila i takmac SAD-u kao što je prije nekoliko desetljeća bio SSSR. A Sloba je jednom, nadovezujući se na parolu drugog srpskog vođe, duhovnog a ne političkog, Dobrice (da čuj imena!) ćosića, koji reče "Srbi su uvijek pobjeđivali u ratovima, a gubili u miru", izrekao parolu. "Ako ne umemo da radimo, umemo da ratujemo!", pa su naravno krenuli u rat.
I ono što se neočekivano pokazalo: bili su bijeda od ratnika, borili se kao babe i uspijevali nešto postići samo kada su imali prednost deset na jedan i više u teškom naoružanju, u topovima, tenkovima, avionima.
I tako su krenuli ratovati, i u osam godina izgubili četiri rata: u Sloveniji, u Hrvatskoj, u BiH (tu su jedva sačuvali živu glavu odnosno Banja Luku i Pale, zahvaljujući intervenciji međunarodne zajednice kojoj potpuni poraz Srba nije bio u interesu!) i na Kosovu (gdje su se bili ponadali da su konačno našli protivnika dovoljno slabog da ga mogu poraziti (Oslobodilačka vojska Kosova, skromni gerilci, inače u svemu tipična revolucionarna armija nacionalnog oslobođenja protiv kolonijalne vlasti, fanatična i beskrupulozna, surova i prema svojima, a kamoli prema neprijateljima!) , ali gle, ovaj je našao saveznike puno jače, pa su Srbi dboili po glavi i cmizdrili kako to nije fer, ali tako vam je to kada rat počnete, morate i na skrivenu veliku braću računati!). Pa su uskoro nakon toga i Slobu srušili i prepustili ga njegovoj sudbini.
Jer, kako se pokazalo, u doba trijumfa industrijalizma, vrijedi: samo oni koji dobro znaju raditi, mogu i uspješno ratovati! Pokazali su to Nijemci, Japanci i Kinezi.
I tako ga je povijest pregazila. I ode. Prah prahu, pepeo pepelu. A duša, naravno, meni.
Post je objavljen 11.03.2006. u 19:16 sati.