Neptun je osmi planet u sunčevu sustavu. Veoma je hladan. Njegovo plavetnilo dolazi od atmosfere i velike koncentracije metana. Neptun ima osam mjeseci i neujednačen, vrlo uski sistem prstenova.
Postojanje Neptuna predviđeno je računskim putem. Neptun je opažački otkriven 1846. godine (Johann Gottfried Galle i Heinrich d'Arrest), premda je opažan i nekoliko puta prije nego što je prepoznat kao planet. Tako je položaj Neptuna (ne znajući da se radi o planetu) zabilježio još Galileo, 27.01.1613. godine za vrijeme motrenja Jupiterovih satelita. Tada su Jupiter i Neptun bili u konjunkciji. Kutna udaljenost između njih iznosila je svega 17 prividnih Jupiterovih polumjera. Neptun zrači 2,4 puta više energije nego što je prima od Sunca. Atmosfera je plavkaste boje (uslijed raspršenja Sunčeve svjetlosti i apsorpcije crvene komponente u plinu metanu). Uočava se velika tamna pjega i visoki srebrnasti "cirusi", oblaci od ledenih kristala metana. Neptun ima veoma dinamičnu atmosferu s najvećim brzinama vjetrova od svih planeta (brzine dostižu 400m/s). Magnetsko polje Neptuna je relativno slabo (najvjerojatnije je potaknuto potpovršinskim strujama) i priklonjeno je pod kutem od oko 50o u odnosu na os rotacije planeta. Poznato je 8 Neptunovih satelita i nekoliko prstena. Sateliti Triton i Nereid otkriveni su teleskopom. Temperatura površine Tritona dostiže vrijednost od svega 236oC. Na Tritonovoj južnoj polutki uočava se polarna kapa od smrznutog dušika i metana na kojoj se vide tamne pjege najvjerojatnije nastale od erupcija tekućeg dušika iz unutrašnjosti satelita.
Obilazak Neptuna oko Sunca traje 164.3 godine, a rotacija oko vlastite ose 16 sati i 7 minuta.
Plava planeta Neptun odbija oko 41% Sunčeva svjetla (albedo 0.41). Jakim teleskopom ga je moguće prepoznati sa Zemlje kao plavi sićušni disk, a detalje je jedva moguće razaznati najboljim zemaljskim teleskopima. Za prosječne opozicije (kad je najbliži Zemlji) se vidi pod uglom od 2,3 lučne sekunde, a magnituda mu je oko 7,6. Kako je granična magnituda za naše oko 6,5 ne možemo ga vidjeti golim okom - Neptun sjaji 2 do 3 puta slabijim sjajem.
Neptun ima 13 poznatih prirodnih satelita: jedan veliki - Triton i 12 malih. Triton je otkrio William Lassell nekoliko sedmica nakon otkrića samog Neptuna, Nereida (Nereid) je otkrivena 1949. (Gerard Kuiper), a slijedećih 6 - Najadu (Naiad), Talasu (Thalassa), Despinu, Galateju (Galatea), Larisu (Larissa) koji su unutarnji sateliti te Protej (Proteus) - je pronašao Voyager 2 1989. godine. Voyager je detaljno istražio jedino Triton. Unutarnji sateliti su relativno blizu Neptunu, a Nereida je oko 16 puta dalje od susjednog Tritona. Vanjski Neptunovi sateliti su višestruko dalji od samog Nereida. Pored toga Nereida ima vrlo ekscentričnu (eliptičnu) stazu, što ukazuje da je on možda zarobljeni asteroid iz Kuiperovog pojasa.
Početkom 2003. objavljeno je otkriće nova tri Neptunova satelita (s privremenim nazivima S/2002 N1, S/2002 N2, S/2002 N3), ali o njima se još uvijek vrlo malo zna. U augustu 2003. objavljeno je otkriće još jednog Neptunovog satelita (S/2003 N1), te u septembru još jednog (S/2002 N4).
Neptun, kao i ostali plinoviti divovi, ima planetarne prstenove. Fotografije Voyagera 2 pokazuju nekoliko odvojenih prstenova. Redom od Neptuna prema van nalaze se prstenovi Galle, LaVerrier, Lassell, Arago, jedan još neimenovani te Adams koji sadrži 5 lukova: Hrabrost (Courage), Sloboda (Liberté), Jednakost 1 i 2 (Egalité 1 i 2) te Bratstvo (Fraternité). Albedo prstenova je vrlo mali: između 0.015 i 0.04 i slabije su izraženi od Saturnovih ili Uranovih.
Lukovi unutar prstenova nisu zabilježeni nigdje osim kod Neptuna. Prema najvjerovatnijem scenariju, mali Neptunov satelit Galateja je odgovoran za održavanje ovih lukova koji bi se bez njegovog uticaja proširili cijelim obimom prstena u samo nekoliko mjeseci. Ali, prema novijim računarskim modelima, sam satelit Galateja ne može biti dovoljan za očuvanje lukova. Model predviđa postojanje još jednog manjeg "pastirskog" satelita, promjera tek oko 6 km, dakle neuočljivog sa Zemlje, koji bi pomagao Galateji u sprečavanju lukova da se prošire.
Međudjelovanje satelita i prstenova česta je pojava, a ovi se sateliti zbog svoje uloge nazivaju pastirskim satelitima. Primjer je Saturnov satelit Atlas.
Neptun je kroz teleskop prvi ugledao Galileo Galilej, dok je 1613. godine promatrao Jupiter. Neptun je tada bio prividno vrlo blizu Jupitera. Galileo je primjetio pomak te "zvijezde" tokom nekoliko dana, ali ga je oblačno vrijeme u kritičnim trenucima spriječilo da još malo upotpuni svoj životopis. Kad se vrijeme, nakon par dana, popravilo, Neptun je već bio daleko od Jupitera.
Mnogo godina nakon otkrića Urana, oko 1840. godine, postalo je jasno da nešto utiče na njegovu putanju. Uran se, naizgled, nije ponašao u skladu sa Newtonovim zakonima. Predviđeno je postojanje još jedne planete i krenulo se u potragu za njim. Dva su astronoma (Francuz Leverrier i Englez Adams) nezavisno izračunala položaj nove planete, a ugledali su ga d'Arrest i J. Galle 23. septembra 1846. Sedamnaest dana kasnije je otkriven i Triton, Neptunova najveća satelita. Nereida je otkrivena 1949. (Kuiper).
Samo je jedna letjelica posjetila Neptun: Voyager 2, koji je 25. augusta 1989. prošao 4 950 km iznad Neptunovog sjevernog pola. Voyager 2 je otkrio 6 Neptunovih malih i tamnih satelita: 5 unutrašnjih satelita, te nešto dalji i veći Protej. Tokom 2003. otkrivena su još 5 malih udaljenih Neptunovih satelita.
Post je objavljen 11.03.2006. u 17:18 sati.