Napisati: umro je posljednji krvnik… A znati da nikako nije posljednji. Očajavati opet nad svime, nad zemljom nesretnog imena. Citirati svoju bivšu pjesmu nikad napisanu: mrtva od svih mrtvih u mojoj utrobi od truleži i od rata mrtva mrtva zauvijek i prokleta i pokopana mrtva oduvijek i izmišljena zaklana spaljena… Citirati Milu Stojića kad kaže da njene nekad bratske narode dijele nepremostivi bedemi leševa…. Citirati bilo koga… Gledati “Prije kiše” i plakati? Gledati “Grbavicu” i plakati? Reći pojeo vuk magare? Opsovati? Jebite se devedesete? Zapasti u patetiku?
Sad su sva tri velika igrača mrtva. Godine su pojeli skakavci. Nama je još dobro, žalim naše roditelje kojima su najbolje godine požderali… Nakon svih užasa, nakon bedema lešva, nakon silovanja, pljačkanja, maltretiranja, klanja, otpuštanja, protjerivanja, Straduna u požaru, srušenog Mosta, Miloša kojeg su prebili u Beogradu, ogromne, nezamislive količine nesreće i mržnje, užasne, slijepe, besmislene mržnje ovdje na brdovitom Balkanu u zemlji nesretnog imena stvorenoj na tragu jedne velike ideje, nakon što je umro posljednji krvnik ostajemo mi. Mi da pokušamo popraviti, pokušamo nastaviti, još jednom (uvijek kažem zadnji put) otplačemo devedesete i sve mrtve u nama i da idemo dalje.
Post je objavljen 11.03.2006. u 16:09 sati.