Mislim da sam o svojim munjenim susjedima vec pisala. Danas je red na Postara.
Ljetos smo, nakon gomile peripetija (vidjeti u linkanom postu: baba koja se boji da ce je ubit struja od zvona) konacno postavili portafon. Moja draga majka, jedno vrijeme predsjednica Kucnog savjeta ciji su se sastanci odrzavali na stubistu (jer se nitko u zgradi nije mogao dogovoriti u cijem bi se stanu/zajednickom prostoru trebali odrzavati), gnjavi s tim portafonom vec nekih desetak godina otkako smo se doselili. Najvise zato sto je sto je ulaz u zgradu smjesten u mracnom prolazu pored vrlo popularnog jeftinog ducana alkoholnim picima, pa je lokalna ekipa alkoholicara (koji Kruski uvijek bulje u sise) odlucila iskoristiti stubisni prostor kao svoj zahod. Kad smo doselili, nitko nije bio zaduzen ni za ciscenje tog stubista tako da je prvih nekoliko tjedana dozivljaj ulaska u stan bio jednak posjetu zatvorenih prostorija zooloskog vrta.
Nego, vratimo se mi na Postara. Legendi se ne da zvoniti pa je odlucio iscupati vidu (vijak, za neupucene) iz mehanizma za automatsko zatvaranje vrata i tako ga pokvario. Sad imamo portafon, ali nemamo vrata koja se mogu zatvarati pa je situacija skoro ista. Nije zvaka za seljaka, rekli bi neki.
Nas Postar svoj posao obavlja spretno i savjesno. Uglavnom mu se ne da penjati po katovima kad vam dodje paket pa vam odmah po ulasku u zgradu ubaci ceduljicu u sanducic da vas nije bilo doma. To znaci da morate ici po paket na centralnu postu. Ona se u Splitu preselila iz centra na Kopilicu. To vam je onaj dio gdje zeljeznicka pruga iz tunela koji prolazi ispod cijelog grada napokon izlazi na povrsinu zemlje. Dakle, u picki materinoj, da se finije izrazim. I onda vi morate klipsat po paket samo zato sto se Postaru legendi nije dalo pozvonit na vec opjevani portafon.
Nas Postar vec dvadeset godina donosi mirovinu susjedi s drugog kata. Ovaj mjesec je odlucio da joj nece donijeti jer adresa nije bila napisana ispravno. Kad ga je pitala, rekao joj je da nije bilo nicega za nju. Jadna zena je prvo isla pitat na Socijalno, a onda klipsat na Kopilicu (mozda i nije bila Kopilica, al tako bolje zvuci). Za par dana, kad mu je rekla da je njena penzija ipak dosla, nacerio joj se u facu: "A bila si na posti, je li?"
Nas Postar ponekad pomisli da mu je potrebna tjelovjezba te se popne sve do treceg kata da bi vam urucio nekakvo usrano preporuceno pismo. U 7 ujutro. Dok ste u pidjami. I dok vam moze buljiti u sise. Stari ne bira, bulji cak i u moje. I dok smrdi po alkoholu i puse vam dim od Kolumba u facu, bacajuci neke simpaticne komentare.
Kao sto vidite, nasem postaru se ne da donositi postu. Njegova misija na svijetu je zajebavati ljude koji o njemu ovise. Mi volimo naseg Postara. I on voli nas. Zivimo u nekoj bolesnoj simbiozi u kojoj moramo napakostiti jedni drugima. Da ga nema, na koga bi se covjek mogao ljutiti?
Post je objavljen 11.03.2006. u 11:42 sati.