Od svih planeta u Sunčevom sustavu Mars je po fizičkim karakteristikama, kao što su temperatura, voda, atmosfera, itd., najsličniji Zemlji. Uz to, on je jedan od bližih planeta, pogodan za promatranje teleskopom. No, nekad čovjek nije raspolagao moćnim teleskopima kojima raspolaže danas. Nekadašnji teleskopi bili su prilično primitivni i to je uvjetovalo brojne zablude početkom dvadesetog stoljeća. Zablude su razriješene tek u kasnijoj eri raketa i svemirskih letjelica, koje su izbliza proučile Mars.
Jedna od najpoznatijih ličnosti koja je istraživala Mars, zasigurno je Percival Lowell (1855-1916). On je krajem devetnaestog stoljeća (1894) utemeljio teoriju o inteligentnom životu na Marsu na temelju zagonetnih geometrijskih kanala viđenih na Marsovoj površini. Smatrajući da na Marsu ima vode samo na polovima, gdje se mogao vidjeti vodeni led, Lowell je zaključio da su inteligentni stanovnici Marsa sagradili razgranatu mrežu kanala od jednog do drugog pola kako bi navodnjavali sušnija područja Marsa. Na Lowella i njegovu teoriju snažno je utjecao Giovani Schiaparelli, koji je još 1878. godine promatrao Mars u opoziciji (tada se Mars najbolje vidi sa Zemlje) koristeći se svojim 8-inčnim (200 mm) refraktorskim teleskopom, te prvi zamijetio kanale na Marsu. Lowella je taj fenomen toliko zainteresirao, da je čak sagradio svoju zvjezdarnicu u Arizoni. Pišući mnoge knjige, Lowell je zadobio velik broj pristaša svoje teorije. Astronom E. W. Maunder je već tada pretpostavio da bi stvarni uzrok viđenja tih kanala mogla biti zapravo iluzija ili optička varka zbog prenaprezanja oka i teških uvjeta pri promatranju, budući da tadašnji teleskopi nisu bili dovoljno dobri i veliki da mogu razlučiti više detalja na Marsovoj površini. To stajalište je također podržao i poznati američki astronom Newcomb. Neki astronomi, koji su koristili veće i bolje teleskope od Lowellovog (primjerice observatorij U.S. Naval, 26-inčni teleskop), nisu mogli vidjeti kanale na Marsu. Misteriju kanala na Marsu konačno je razriješio astronom Antoniadi 1909. godine prilikom opozicije Marsa, koristeći tada u Europi najveći, 33-inčni teleskop u Meudonu (Francuska). Promatrajući Mars tijekom 2 mjeseca, on je zaključio da su kanali optička varka i da odgovaraju nepravilnim sjenama koje su vidljive na Marsu. Hale je također potvrdio zaključke Antoniadia promatrajući Mars Yerkesovim 60-inčnim teleskopom, koji je u to doba bio najveći na svijetu.
Pitanje života na Marsu možda bi zauvijek ostala misterija da nije bilo epohalnih događaja u dvadesetom stoljeću - svemirskih letova. Svemirski letovi nisu umanjili važnost promatranja sa Zemlje. Nasuprot tome zemaljska promatranja su nastojala prikupiti što više podataka o Marsu kako bi letjelica poslana na Mars mogla ostvariti što bolje svoju misiju. U tim pripremama za misije na Mars, Lowellovi sljedbenici su odigrali važnu ulogu, iako je većina između njih vjerovala da na Marsu može postojati samo neki oblik vegetacije. Ideja o postojanju inteligentnog života bila je već davno odbačena. Razvoj tehnologije svemirskih letova omogućio je slanje automatizirane svemirske letjelice dizajnirane tako da traži život na Marsu. Tada su se znanstvenici suočili s jednim važnim problemom, a to je biološka kontaminacija. Kontaminacija planeta Mars nekim vrlo otpornim zemaljskim mikoroorganizmom donešenim pomoću letjelice ili čak još gore obrnuto, kontaminacija Zemlje s nekim Marsovim uzorkom tla donešenim na Zemlju, razmatrana je krajnje ozbiljno. Donešen je čitav niz pravila i konvencija u vezi s tim problemom, kao što su nužna sterilizacija letjelice i karantena astronauta. Sve to dokazivalo je koliko je zapravo ozbiljno shvaćen život u svemiru. Svemirski letovi, koncipirani na ovaj način, omogućili su biologiji da riješi osnovna pitanja, kao što su podrijetlo života i njegov razvoj u zasebnim evolucijskim prostorima. Utemeljena je nova grana biologije pod nazivom egzobiologija.
Posljednja istraživanja na Marsu izvedena su uz pomoć malog vozila pod imenom Pathfinder koji nažalost nije bio opremljen nikakvim instrumentima za detektiranje života. Svemirska agencija NASA predviđa svake 2.2 godine slati po dvije letjelice na Mars u svrhu daljnjeg proučavanja Marsa. Mnoga područja na Marsu vrlo su slabo istražena i možda na nekim drugim lokacijama Marsu postoje pogodniji uvjeti za život. Prema predviđanjima, čovjek bi mogao osobno stupiti na tlo Marsa u idućih 10-15 godina. U međuvremenu, ne preostaje nam drugo do maštanja o mogućem Marsovom životu.
Post je objavljen 10.03.2006. u 17:05 sati.