Žrtvovati svoga "Izaka"...
Hvaljen Isus i Marija poštovani čitatelju.
Druga Korizmena nedjelja ide malo dalje u pozivu na odricanje. Ako postoji u Korizmi praksa odricanja od hrane, od suvišnog govora, od bučnih zabava, kako bismo uronili u bitno, onda nam Crkva kao izvrsna odgojiteljica podastire kroz misna čitanja potrebu još dubljeg rasta i to nam dočarava kroz prvo čitanje, gdje Bog poziva Abrahama na najveću žrtvu njegova života. Da mu žrtvuje sina Izaka kojega je dobio u kasnim godinama svojega života. Iako je Izak sin jedinac, Bog ipak traži od Abrahama da mu baš njega žrtvuje.
U ono vrijeme nisu bile rijetkost ljudske žrtve koje su se žrtvovale božanstvima. Na toj osnovi lakše možemo razumjeti i poziv Abrahamu da se liši svoga sina. Bog ga poziva na tu žrtvu. Abraham je sigurno doživio šok pri tom pozivu. Zasigurno su mu kroz glavu prolazile misli: «Pa jedva sam ga dobio i sad da ostanem bez njega. A što je s onim obećanjima o mnoštvu moje djece kojih će biti više nego pijeska na obali morskoj ili zvijezda na nebu?»
Ali ipak ne ostavlja razumu zadnju riječ nego vjeri. Spreman je i to napraviti, a onda Bog kaže: «Ne trebaš! Važnija mi je poslušnost od doslovno izvršene žrtve.» Žrtva Bogu duh je raskajan, srce poslušno. Biti poslušan Bogu ne znači ne misliti svojom glavom, ne koristiti svoj mozak. Ne! Nego tražiti usklađenje svojih misli s Božjima, svoga plana s Božjim planom. A Njegov je plan sveobuhvatniji od moga malog isječka u svemiru Njegova mozaika.
Evanđelje nam govori kako se Isus penjao s odabranim učenicima na brdo Tabor. Planine su uvijek bile mjesto gdje se Bog nekako bliže doživljava. I na Taboru se to dogodilo. Isus biva preobražen pred apostolima dok se u molitvi sjedinio s Ocem koji očituje slavu Sinovu i poziva učenike da ga slušaju.
Zašto je poslušnost toliko važna? Zato što nas povezuje s Onim koji nas najviše ljubi. Njegov je Sin bio poslušan Njemu do kraja. Spreman izvršiti dokraja Njegov plan. A plan Njegov je da se svi ljudi spase. Da se svima ponudi odlazak u vječni život, a ne u vječnu smrt, jer Bog je Sina poslao da svijet spasi, a ne da ga sudi i osudi i odbaci.
Zato će nam Gospodin davati trenutke ushita, radosti, opojenosti Bogom i duhovnim iskustvima, kako bismo mogli imati snage krenuti u tzv. «sivu svakodnevicu», koja je uostalom u koloru, ali ju je naše srce uronjeno u depresiju kadro proglasiti sivom, bezizražajnom.
Valja nam i tu otvoriti duboko i široko oči duše, prepoznati Boga na djelu i ondje gdje nam se čini da su samo zlodjela na vidjelu. Htjeti ga tražiti tamo gdje su ga ljudi već proglasili nepostojećim. Htjeti mu vjerovati i ondje i onda kada ljudi pomišljaju da je zlo toliko uzelo maha da dobro nema šanse da opstane, a kamoli da pobijedi. Sjetiti se da i «najmanja snaga ljubavi veća je od najveće snage razaranja», kako nam to lijepo reče naš papa Benedikt XVI.
Koji je to moj Izak kojega trebam žrtvovati? Je li to moja samovolja, jesam li ja to sam sebi? Jeli to moj ego, moj položaj, moja titula, moje zasluge, moje službe? Od čega mi se to teško odvojiti? Od osoba koje su mi naklonjene? Imamo li snage rasti do te mjere da nadrastem potrebu uspoređivanja bilo s kim? Da shvatim i prihvatim da je mjera moga rasta Isus, a to znači rasti bez mjere, poštovani čitatelju.
Sve dok ne žrtvujemo svoga "Izaka", umišljat ćemo da smo daleko dogurali...
Preuzeto sa:
www.katolici.org - fra Miroslav Bustruc
Post je objavljen 10.03.2006. u 14:19 sati.