od svih putešestvija koja doživjeh u posljednje doba...
ovo zadnje je ostalo onako u sjecanju ...
vozio sam se nekom magitrslanom cestom i
u srcu mi se samo smjenjivalo
ushicenje ljepotom zimsko uspavane prirode i
strah o dceste koja je vise licila na nesto sivo povuceno po bijeloj
strani sumovitog obronka planine....
koje ne znam....
ja sam vozio jedan dio (duzi, ali nije da se sad tu pravdam i da se zalim) puta
i sve je bilo ok ...
ja u cvikama u autu 24,5° plus sunce
nepoznata cesta i ja vozim 60-80
emnepoznat em ne zelim da ostanem bez love za kaznu...
i tak ja vozim i razmisljam....
i pocnem nesto pjevusiti...
skuzim i da nekako jako dobro pjevam kao da sam bas pogodio notu....
i onda skuzim...
pa to pjesma na radiu.......
to je bilo onako kao kugla sladoleda od vanile na baklavi...
i sad mi zao sto mi nisam imao aparat...
polako su promicali neki pejzazi... (moram da malo plagijatarim ;) (a rijeciiiii netko je sad jako ponosan na sebe, jel da? ;)) ) )
uz cestu su bile poredane kuce onako na nekih 50 metara od cesta i vidio se lijepo pociscen kolotrag i sve to
a ja sam u sebi pjevusio pjesmu koja mi uresila dan
kao sto roditeljski poljubac pred laku noc donese osmijeh na lice djeteta
i onda sam stao , prosetao se, citavih 6 metara (oko auta) i sjeo na suvozacevo sjediste i polako krenuo
uzivao i tako to :))))
ma svejedno to je to i uzivancija :)))))
i pjesma.....
naravno opet odlutah negdje ....