Nedavno su u izdanju Hrvatskog društva pisaca objavljene prve četiri knjige novopokrenute biblioteke našeg društva: antologija slovenske poezije Vračamo se uvečer Matevža Kosa; panorama srpskog pjesništva kraja XX. stoljeća Bojane Stojanović Pantović Nebolomstvo, te nove pjesničke zbirke Sibile Petlevski i Vesne Bige. O cjelokupnoj produkciji našega društva, koja osim biblioteke obuhvaća pet časopisa, niz simpozija, književnih festivala, tribina, predstavljanja naše književnosti u inozemstvu, Večernji list nije previše pisao, ali se potrudio da stvori aferu oko panorame novijega srpskog pjesništva.
Budući da je Večernji list tako golemu pozornost posvetio baš panorami srpske poezije, nameće nam se pitanje smatra li uredništvo toga našeg uglednog lista da je svaki oblik kulturne suradnje sa susjednom državom sporan, štoviše – štetan i opasan po našu državu? Jesmo li još uvijek u fazi antisrpske psihoze kao onda kad nam je ministar pravosuđa poručivao preko televizije da našu djecu moramo učiti tko su im prirodni neprijatelji (pa makar se radilo o narodu kojem pripada naša najbrojnija nacionalna manjina)? Kako sve to spojiti s aspiracijom naše zemlje da uđe u Europsku uniju, što podrazumijeva ukidanje granica protoku ne samo ljudi i kapitala, već i umjetničkih djela i ideja. Zamišljaju li urednici Večernjeg lista i našu buduću suradnju unutar Europske unije sa susjednom državom i narodom kao nešto apriorno suspektno, nešto što mora biti podvrgnuto cenzuri i zabranama?
Konsternaciju Večernjeg lista mogli bismo u stanovitoj mjeri razumjeti da smo odabrali kao priređivača/icu panorame profesionalno nekompetentnu osobu, ili osobu poznatu po kroatofobnim stavovima i srpskom nacionalizmu. Međutim, Bojana Stojanović Pantović sve je suprotno od toga: vrhunska kritičarka, sveučilišna profesorica, dobra poznavateljica ne samo srpske već i hrvatske književnosti. Poznata je po svojem protivljenju Miloševićevoj politici i srpskom šovinizmu. U svojemu predgovoru izrazito kritički govori o onom segmentu suvremenoga srpskog pjesništva koje "opjevava nacionalne i vjerske teme u retoričkoj maniri patrijarhalne prošlosti i budničkog tona postromantičarske poezije iz 19. stoljeća". Također nemilosrdno strogo govori i o općoj eroziji egzistencijalnih, etičkih, političkih , nacionalnih, socijalnih i kulturno-estetskih vrijednosti u Miloševićevoj eri.
U nečemu je Večernji list doista u pravu: ona uvrštava u svoju panoramu i nekolicinu predstavnika nacionalno-vjerskog krila srpske poezije; među 65 zastupljenih pjesnika tu su i 3 pjesnika koji su nacionalistički ideolozi (ili bar imaju takve pretenzije). Ali onaj tko profesionalno odgovorno radi panoramu neke nacionalne književnosti, hoteći prikazati njezinu cjelinu, ne može zanemariti ni taj segment književne scene iako mu nije simpatičan.
Možda, pak, Večernji list, kao glasilo poznato po širenju duha tolerancije i protivljenja šovinizmu, drži da je trebalo raditi panoramu "politički korektnog" pjesništva?
Gospođa Stojanović Pantović pokazala je i brojem odabranih naslova pjesnika nacionalističkog usmjerenja da konzistentno slijedi književne nazore koje je deklarirala svojim predgovorom: dok su najvažniji srpski pjesnici u njezinu izboru zastupljeni sa 6-7 naslova, Matija Bečković je zastupljen s 4, a Gojko Đogo i Rajko Petrov Nogo samo sa po 2, iako u srpskoj kritici postoji utjecajna struja koja zastupa tezu da je posrijedi najznačajniji segment srpskoga suvremenog pjesništva. Uostalom i njih je, smještajući ih u svojoj panorami na marginu, predstavila stihovima koji neće vrijeđati hrvatskog čitatelja.
Što se, pak, tiče prozivanja pomoćnika ministra kulture Višnjića i samog ministra Biškupića kao pokrovitelja i sponzora ove panorame, držimo te optužbe ne samo neutemeljenima nego i politički opskurnim potvorama (osobito s obzirom na delikatnost Višnjićeve pozicije).
Prije svega, Ministarstvo kulture nema nikakav posebno blagonaklon odnos prema HDP-u: tzv. hladni pogon naše udruge financira samo s petinom sredstava koja izdvaja za DHK, iako HDP ima dvije stotine članova i bogatiju aktivnost od DHK. Za naše programe i projekte borimo se kako umijemo i znamo, ponekad nas Ministarstvo svojom potporom prati, a vrlo često bivamo i odbijani: tako smo ove godine za programe naše razmjene pisaca sa srpskim i slovenskim udrugama pisaca (radi se o razmjenama reprezentacija sastavljenih od 5-6 vodećih pisaca) dobili samo 1200, odnosno 1600 kuna, što je otprilike novac dovoljan za razmjenu luksuznih telegrama. Panorame slovenske i srpske poezije Ministarstvo je doista poduprlo s po 15.000 kuna, ali to je odluka prije svega Vijeća za knjigu, a ne ministra i njegova pomoćnika. Ministrovo prihvaćanje te odluke Vijeća razumijevamo prije svega kao rezultat želje ne samo ministrove, već i premijerove da se razvijaju normalni odnosi sa srpskom državom i kulturom, na civiliziran i europski način, kao i odnosi sa svim susjednim narodima i državama.
Dalje, ministar i njegov pomoćnik nisu mogli imati uvida u detaljnu strukturu panorame, jer se takvi detaljni opisi ne prilažu zahtjevima za potporu. Sva odgovornost za panoramu i njezin sadržaj na uredniku je knjige, odnosno na upravi i predsjedniku HDP-a. A naš je čvrst stav da objavljivanjem ove panorame nismo narušili književne i književnoznanstvene profesionalne uzance, a ni etičke i patriotske standarde ponašanja.