Marketing
Razmišljanje o Lk 15,11-32
Jedan od najvećih izazova duhovnog života jest prihvaćanje Božjeg oproštenja. U nama ljudima postoji nešto što nam ne da odvojiti se od naših grijeha pa Bogu ne dopuštamo da izbriše našu prošlost i pruži nam potpuno nov početak. Ponekad se čini kao da bih Bogu htio dokazati da je moje zlo preveliko a da bi se moglo nadvladati. I dok mi Bog želi vratiti puno sinovsko dostojanstvo, ja i dalje tvrdim da sam spreman biti najamnikom. No, želim li doista prihvatiti punu odgovornost sina? Želim li doista takav potpuni oprost da sasvim nov život postane moguć? Imam li dovoljno vjere u takav radikalni zahtjev? Želim li se otrgnuti od svoje duboko ukorijenjene ljubavi, da iz nje izađe posve nova osoba? Primanje oproštenja zahtijeva htijenje dopustiti Bogu da bude Bog i izvrši cjelovito ozdravljenje, cjelovit popravak, cjelovitu obnovu. Dokle god ja želim učiniti makar dio toga, rješenja će biti djelomična, takva da primjerice postanem nadničar. Kao nadničar ja još mogu sačuvati odstojanje, pobuniti se, odbijati,mogu štrajkati, pobjeći, ili se žaliti na plaću. Kao ljubljeni sin moram potvrditi svoje puno dostojanstvo i početi se pripremati da postanem otac.
Jasno da se udaljenost između odluke o povratku i dolaska kući mora proputovati mudro i ispravno. Ta ispravnost je u tome da se postane dijete Božje. Isus jasno tumači da je put prema Bogu jednak putu prema novom djetinjstvu: "...Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko" (Mt 18,3). Isus ne traži od mene da ostanem dijete, nego da to postanem. Postati dijete znači drugu nevinost: ne nevinost novorođenčeta, već nevinost koja se postiže svjesnim izborom.
H. J. M. Nouwen, Povratak izgubljenog sina
Post je objavljen 09.03.2006. u 19:18 sati.