Baš sam ljenčina u zadnje vrijeme.... Niti imam ideje za pisat postove, niti vremena.....
Znate što mi se događa? ........moja najveća noćna mora.......depresija!
Isto kao prije 3 godine. Bilo je užasno. To je valjda to doba u pubertetu. Najgore doba puberteta. Po cijele dane samo sam plakala, bila zatvorena u sobi, bez imalo volje za život. Razmišljala sam samo o glupostima i sve mi je bilo beznačajno!
Mogu reći da je tome pripomoglo i mjesto u kojem živim...tu su svi ljudi pokvareni. Gledaju samo kako će te ponizit i povrijedit. Izvrijeđat i otračat. Ma to se ne može uopće opisat riječima....to se osjeti u atmosferi.
Nisam uopće imala nade da će biti bolje. Bilo je užasno.
I to ljeto moji su kupili apartman na moru i, iako mi se nije dalo, bila sam prisiljena cijelo ljeto provest na moru. Mislila sam da ću prolupat tamo... ali gadno sam se prevarila. Upoznala sam se s curama mojih godina koje su preko puta nas s kojima sam izlazila i stvarno smo se super zabavljale. I još puno super ljudi sam upoznala, ali s njima sam ostala najbolja....
Stvarno nam je bilo odlično. U životu se nisam zabavljala kao to ljeto, niti sam osjetila veće prijateljstvo nego naše. Koja ironija.... neke ljude poznajem cijeli svoj život i ne mogu im vjerovat, a njih dve samo mjesec dana i znam da im sve mogu reći. To ljeto bila sam preporođena. Nova ja. Depresiji više ni traga...valjda zato jer sam shvatila da ipak još ima nade. Ima još dobrih ljudi... Nisu svi pokvareni!
A kad je došao dan za povratak kući.... narednih mjesec dana sam plakala kao kišna godina. Mislim, grozna je bila pomisao da se razdvajam sa ljudima koji mi stvarno nešto znače, a vraćam se u mjesto koje me guši, koje mi ne da disati.... Znala sam da moram biti jaka. I uspjela sam preživjeti. Prošla su još 2 ljeta i još uvijek sam si super s tim curama i uvijek ću bit. Živim samo za ljeto. To mi daje snage. Ljeto i nada da ću jednog dana otići u ZG na faks i nikad se više ne vratit ovdje!
Ups, malo sam se rapisala, pa sam se pogubila....počela sam pisat o depresiji. Nakon toga više nije bilo ni traga depresiji. Sve do sada.... ne znam što mi se počinje događat. Opet se zatvaram u sobu, živčana sam, ljuta....izderem se na nekog iz čistog mira, plačem....a sve bez nekog posebnog razloga. Sve mi je opet crno.... Ne želim da mi opet bude kao prije 3 godine......
Bilo bi mi lakše da se imam kome povjerit, porazgovarat s nekime... Mislim, imam ja prijatelje, ali to nisu oni pravi kojima možeš vjerovat. Svi su oni podmukli i zlobni.
Što vi mislite o tome? Kako se vi borite protiv „crnih misli“ i depresije?
Post je objavljen 09.03.2006. u 16:02 sati.