Danas sam bio iznenađen. Usprkos svim negativnim osjećajima prema mojoj obitelji, u meni se probudilo nekakvo zaštitničko sažaljenje. Mama je bila deprimirana jer ljudi govore. To mi je bilo tupavo, ali i za očekivati, jer je njoj jako stalo do toga što drugi ljudi misle. Hvala slučajnostima, pa živim u Pripizdini Donjoj, gdje ima puno babaca. A babe pričaju. Skupe se na babinjak i kokodaču. 'Jooj, jesi čula da je ova s onim? Ajme, kako me danas bole kukovi! Alaj bole!!!'
Uglavnom ne znam cijelu priču ali kao moja mama je bila na meti, i to ju je totalno izbacilo iz takta. Ja sam te (ne)sreće da me se često spominje na društvenim tračanjima, uglavnom sve po negativnom, tako da sam već odavno prestao brinuti. Nije mi problem nikoga poslati u rodni kraj niti žalim više takve ljude. Njoj očito je. Sranja očito ima cijeli život, a ne samo u školi. Uostalom, ne znam zašto ona nikoga ne šalje u rodni kraj, umjesto da se pita gdje je pogriješila. Takvi ljudi joj uopće ne trebaju u životu, a opet šuti. Whatever. Što je najgore ne znam niti cijelu priču, pa ne znam komu trebam nešto kresnuti kad ga vidim, a tupavo mi je pitat ju.
Sorry zato što još nisam poslao class analysis, moram još razmisliti što sve smijem napisati, i sve to.
Pizdurina
Post je objavljen 09.03.2006. u 15:43 sati.