Idemo još više u planine! Dan sam proveo u tradicionalnom andskom selu Quinua, smještenom 32km od Ayacucha i na nadmorskoj visini od čak 3200 metara. Oko 10:00 sati ukrcao sam se u kombi koji me za 3 solesa i sat vremena vožnje odveo u Quinuu. Cesta je manjim dijelom bila asfaltirana, a većim makadam, ali radovi na cesti gotovo cijelim putem do Quinue pružaju nadu da će se jednog dana udobnije stizati u ovo selo visoko u Andama. Krajolik je bio posve neobičan. U planinskim dolinama, između strmih padina Anda, smještena su obradiva plodna polja koja su me djelomično podsjećala na naša polja, ali s druge strane javljala se misao i pitanje da li su uopće naša polja tako pedantno i lijepo uređena? Nema plodne zemlje gdje nije nešto zasađeno. Kontrast poljima daju strme planinske padine: kamen do kamena, a na ono malo zemlje među kršem uspjevaju jedino različite vrste kaktusa. Nikada dosad nisam vidio toliko kaktusa na jednom mjestu. Posebice ih puno ima pred Quinuom. A i vrijeme me posve iznenađuje. Na ovako velikim visinama očekivao sam nešto hladnije vrijeme, a kad ono sunčano i vruće. Sunce izlazi već prije 06:30 i sja sve do zalaska oko 18:00 sati. Temperatura je oko 25°C, ali mi se čini da je sredinom dana i viša. Okolo hodam u kratkom.
Quinua je dražesno selo jednostavnih kućica i tipičnim popločenim tradicionalnim trgom s crkvom. Selo je poznato po rukotvorinama, posebno od opeke tj. gline, i po cijelom selu se nalaze 'artesanales', radionice u kojima se mogu kupiti tipične rukotvorine Quinue. A najtipičnije za Quinuu su od gline napravljeni i bojom ukrašeni modeli crkvica, visine 20 do 30 cm, koji se kao ukras umjesto dimnjaka stavljaju na krov kuća. Gotovo svaka kuća ima svoju "crkvicu" na krovu, a svaka je jedinstvena. Osim 'artesanalesa' Quinua ima malo toga za ponuditi turistima. Natpisi svjedoče da su nekada u selu postojali hosteli, trgovine, frizerski saloni, ali izgleda da nije išlo... Možda se s novom cestom vrati život u Quinuu.
Prošetao sam seoskim ulicama i promatrao ljude kako obavljaju svakodnevne poslove: jedni obrađuju kamen, drugi obrađuju polja volovskom zapregom... Prošetao sam i 15 minuta izvan sela do polja Ayacucho gdje se 9. prosinca 1824. godine održala bitka kojom je završena španjolska kolonijalna vlast u Amerikama. Ondje danas stoji visoki bijeli obelisk u znak pobjede Amerikanaca. A u znak spomena na ovu bitku, Simón Bolívar, osloboditelj Amerika, je obližnjem gradu Huamanga dao novo ime - Ayacucho. Kad sam se već vratio na Ayacucho, valja spomenuti još jedno važno, ali crno razdoblje za ovaj grad. 1970-tih godina u Ayacuchu je nastala teroristička organizacija Sendero Luminoso koja je kroz 1970-e i 1980-e terorizirala ne samo ovaj departman, nego i čitavi Peru. U tim godinama samo je u Ayacuchu nestalo između 40000 i 60000 ljudi. Ali došlo je ponovno svjetlo doba za Ayacucho. Turizam ponovno počinje cvijetati...
Povratak iz Quinue u Ayacucho pretvorio se u pravu malu avanturu. U kombi koji ima 14 sjedala natrpali su nas preko 20, a tu se ni kriv ni dužan našao i mali ovan za kojeg sam saznao da se zove Pedro. Po dolasku u Ayacucho odlučio sam ručati u lokalnom restoranu "Costa" nedaleko glavnog trga: papa a la Huancaina (kuhani krumpir preliven kremastim umakom od svježeg sira, ulja, čilija, limuna i bjelanjka), juha od povrća, rižoto od piletine i jaja te chicha (slatko negazirano piće od crnog kukuruza) - sve za samo 5 solesa (cca 9 HRK). Hrana je bila iznimno obilna i ukusna. Čak sam i nešto pustio jer više nisam mogao jesti. Danas sam probao i Inka Colu, peruansko nacionalno gazirano piće zlatnožute boje i okusa naše fante od limuna.
Sutra je nov i dugačak dan. Napuštam Ayacucho i selim se u Andahuaylas, oko 150km od Ayacucha na cesti za Cuzco. Kako je cesta iznimno loša, treba čak 10 sati vožnje...
Post je objavljen 29.09.2005. u 22:18 sati.