Čitam jutros članak u Slobodnoj Dalmacijio uvođenju obaveznog porodiljnog za očeve u EU i kosa mi se blago narogušila, a sigurna sam da sam dobila i par novih sijedih vlasi koje tako (ne)vješto skrivam.
Čitam kako bi se majčin porodiljni skratio na nešto više od četiri mjeseca (42 dana obaveznog plus tri mjeseca „običnog“) porodiljnog, nakon čega bi tri mjeseca kormilo preuzeo otac, pa onda opet majka (ili po želji otac) i…. onda valjda dadilja odnosno privatne jaslice ili nešto tomu slično.
Čitam i kako je kod nas „malo“ očeva koji koriste pravo na porodiljni. U postocima, malo više od 1% i kako je to uglavnom od 6. mjeseca djetetova života. I da je razlog tomu uglavnom novac.
Rodina predsjednica ljutito je komentirala ovu vijest objašnjavajući kako se radi o izmišljotini (možda tek pogrešnoj interpetaciji??!!) naše delegacije jer da nigdje u EU zakonodavstvu ne piše obavezni porodiljni. Nadam se!
Kako bilo, kosa mi se diže na glavi i to iz nekoliko razloga.
Raspravljamo sad, a i još ćemo, o uvođenju obaveznog porodiljnog za očeve kao da se radi o obaveznom godišnjem odmoru. Čuju se komentari poput: treba i otac jednakopravno sudjelovati u odgoju i podizanju djeteta od prvog dana života, treba izjednačiti ženska i muška prava i omogućiti majci da ne izostane s posla tako dugo, da se lakše vrati u poslovno okruženje, da se rastereti od majčinskih obaveza i slično. A ja tu vidim par fakat blesavih stvari:
Prvo: ako se otac nije samoinicijativno uključio u odgoj i podizanje, skrb i razmišljanje o djetetu od prvog dana njegova postojanja (a to bi počelo još onoga dana kad mu žena ponosno pokaže plavu crticu, ili crvenu, žutu, ljubičastu, ružičastu, kakvugod, na testu za trudnoću) onda ga ni sveti otac ni dragi bog, ni premila domovina ni svemoguća Država, a kamoli kakva EU tvorevina na to neće prisiliti. Ili???
Drugo: Stvarno, ali zar stvarno mislite da se žene dobrovoljno vraćaju na posao nakon što im beba navrši 6 mjeseci? Čisto sumnjam. Porodiljna naknada u prvih 6 mjeseci iznosi ne više od 4250 kn (stvarno mi nije jasno zašto se ženama ne isplaćuje njihova prosječna plaća?!), a u drugih 6 mjeseci ne više od 2500 kn, ovisno o prosjeku plaće. Nezaposlene i žene s troje djece primaju 1600 kn. Očito da je novac ovdje nevjerojatno motivirajući čimbenik što bi majke radije s djetetom ostale do njegove prve godine. Nažalost, možemo mi trubiti o tome kako novac nije najvažnija stvar na svijetu, ali djetetu trebaju i pelene i kašice i plastična žličica, podbradnik i cipele, a bome i plahta i sapun. Kvragu, pa da imate hrpu rođaka i prijatelja koji će vam dati gomilu odjeće i stvari za bebu, guzu mu ipak treba premotati, noge ipak moraju biti obuvene… a da ne govorim o drugim potrebama poput plaćanja acelularne inačice obaveznog cjepiva zbog manje nuspojava, možebitnim zdravstvenim stanjima koja će zahtijevati skupe pripravke koje vam nikakav HZZO neće subvencionirati i one male slatke luksuze u obliku kakvih mekanih igračaka ili nedajbože platnenih slikovnica koje sviraju.
Summa summarum: dijete košta i to opako. Ne impliciram sad da je dijete samo jedan veliki trošak, ali je činjenica da će dolazak jednog malog mirišljavog kričećeg stvorenja na svijet znatno opteretiti kućni budžet. I to je činjenica s kojom ćete se nositi svaki dan kupujući u dućanu kruh i mlijeko, čokoladice Životinjsko carstvo, hippove kašice ili kasnije opremu za neki sport kojim se vaš malac intenzivno bavi. A radit ćete to ne iz koristi ili zato što vas je neka od gore spomenutih tvorevina na to prisilila, već zato što ih volite, te svoje kričeće mališe, i što im želite omogućiti kako-tako bezbrižno djetinjstvo (da sad ne ulazim u analizu toga, za mene, oksimorona)!
Treće: Što znači jednakopravno sudjelovanje u odgoju djeteta?? Može li otac ponuditi svoju dojku dojenčetu?? Ja bih voljela da je tako, a i mnoge bi to žene pozdravile, ali… bitte-please-silvousplait – možda je Schwarzenegeru bilo moguće roditi u onom filmu, ali mislim da se ta fantazija neće nikada moći ostvariti (ovo zadnje si možete interpretirati kako vam drago!!). Drugo, oni koji imaju djecu znaju da kad dijete ima temperaturu ili je bilo kako bolesno, traži mamu. Nekako mu je majka u tih prvih godinu dana centar svijeta. Pitam se zašto! Svatko tko je pročitao tek uvod u bilo kakav priručnik za odgoj djece naišao je na tu, znanstveno utvrđenu, činjenicu. Djeca svoju majku doživljavaju kao centar svijeta u prvih najmanje 12 mjeseci, a i dulje i za kakav-takav normalan emocionalan razvoj tog djeteta, nužno je da majka bude uza nj. Ne, djeca se tako neće razmaziti, dijete će na taj način izrasti u samopouzdano ljudsko biće koje voli samoga sebe, bez neuroza. I to piše u knjigama. A bome i u mnogim onim Mame-bebe, Moje-dijete i sličnim časopisima.
U tim istim knjigama piše i da malo dijete doživljava svoj prvi strah od odvajanja otprilike u dobi od 6 mjeseci, pa onda opet oko 9. mjeseca itd. Stoga je to doista pravo vrijeme da mu se mamu pošalje nazad na posao!
Četvrto: I ja sam se morala vratiti na posao nakon što mi je sin navršio pet mjeseci. Da, dijete se prilično dobro prilagodilo (barem naizgled) jer je žena koju smo uposlili normalna, brižna, topla i smirena osoba. Nažalost, naša se dadilja sada razboljela, mora na operaciju i možda se više neće vratiti čuvati malog Guzonju. Uspjela sam na brzinu angažirati moju mamu koju njen unuk jako dobro poznaje i strašno voli, pa to za sad dobro funkcionira. Po svemu sudeći, morat ću angažirati novu osobu jer baka ne može za stalno i još jednom proći fazu privikavanja djeteta i svih nas. Hoću reći: nemate uvijek takvu sreću i ne poklope se uvijek svi ti čimbenici baš savršeno. A da ne spominjem sad djecu s kroničnim oboljenjima i slično.
To što moj sin još ne priča, ne znači da mu nije stresno tako mijenjati osobe koje se o njemu brinu i o kojima ovisi svaki dan. U takvoj sam situaciji da moj suprug zbog prirode svog posla i nastavka obrazovanja ne može nikako na porodiljni. To bi ugrozilo njegovo radno mjesto za svagda. Ja bih pak svoj posao izgubila, također, za svagda.
Jel vam moram objašnjavati da smo u kreditima, da imamo dvoje djece i sve one obične svakodnevne potrebe i želje? A ne nosim Dior, klinci mi ne idu u privatne škole niti gubim novac na kockanju (ili kladionici). Reklo bi se, sasvim prosječna obitelj sa sasvim prosječnim primanjima i potrošnjom. Doduše, što to prosječno u hrvatskim okvirima znači, vrlo je relativno i diskutabilno. Da skratim: ništa nam ne fali, imamo točno taman.
Osim toga, baš me zanima kako bi takva politika pridonijela zapošljavanju žena i njihovom vraćanju na posao? A k tome još i natalitetu? Žena se vrati na posao tri mjeseca, pa onda opet ode doma na porodiljno??? Jel samo ja ovdje vidim budalaštinu?? Nije li jednostavnije naći zamjenu na duži period, pa zatim ponovno primiti zaposlenicu na njeno radno mjesto (pod uvjetom da je u međuvremenu ne degradiraju – nešto me podsjetilo na Nensi Brlek) nego cjepkati to s nekakva tri mjeseca u sredini?
Peto: Uopće mi ne pada na pamet objašnjavati zašto smo se odlučili na dvoje djece a bome mi ne pada na pamet niti žaliti se. Kao što rekoh: ništa mi ne nedostaje. Osim razumijevanja i tolerancije prema nekome tko može izjaviti sljedeću kolosalnu glupost: „Više je problem u mentalitetu nego u primjeni zakona. Zato takvo rješenje ne bi bilo loše: olakšalo bi poziciju muškarcima a usput bi se cijelo društvo preodgajalo!“ (Krešimir Sever, osim što je predsjednik NHS, i moj susjed.) O mentalitetu smo već pričali: tko sam po sebi nema potrebu brinuti se o svom djetetu, nema tog zakona koji bi ga prisilio. I ne znam o čemu on govori kad kaže da bi olakšalo poziciju muškarcima jer baš jučer čitam istraživanje koje kaže da su žene u Hrvatskoj em manje plaćene za isti posao od muškaraca, em ih je više nezaposlenih, em ih više zlostavljaju.
I za kraj: kako ćemo to preodgajati društvo??? Silom??? Pa to, gospon Sever, ne funkcionira ni kod male djece, a kamoli kod odraslih ljudi. Možda bi se društvo moglo preodgojiti nekakvim pozitivnim mjerama kojima će se stvoriti društvo emocionalno zdravih ljudi, djeci omogućiti najkvalitetnije moguće obrazovanje u potpunosti u skladu s njihovim sposobnostima i talentima, možda tako da socijalne službe malo bolje porade na procjeni stanja svakog pojedinog slučaja pa da se ne događa da pogrešni ljudi dobivaju novac, a „pravima“ se oduzimaju djeca iako nisu ni zlostavljana niti zanemarivana, možda tako da se ženama u trudnoći omogući bolja medicinska skrb čak i ako nemaju novaca za skupe privatne doktore, možda tako da se porodiljne naknade isplaćuju jednako za cijelo vrijeme trajanja porodiljnog, bez obzira je li majka radila ili nije i da se prestane kokodakati o pronatalnoj politici dok u Zagrebu nekoliko tisuća djece svake godine ostane bez mjesta u vrtiću/jaslicama, dok se u rodilištima odvajaju bebe od majki u prva četiri najosjetljivija dana i dok se u školama o dječjoj prehrani brine postavljanjem automata sa slatkišima i grickalicama.
Ne, nemaju svi baka-servise. Ne, nisu sve majke s malom djecom u braku, vragmater!! I, ne, nemaju svi novaca djeci plaćati privatne dadilje i tutore. Zapravo, takvih je iznimno malo.
Meni se osobno vrlo sviđa bugarski model u kojem porodiljni dopust mogu koristiti i baka i djed, koji za to mogu primati i naknadu uz majčinu privolu.
I, tko je sad na B(b)alkanu???
Post je objavljen 09.03.2006. u 10:36 sati.